Cooltura - Knjigofil

Rozmarina beba: Književno filmsko podsjećanje

Priča  počinje 1967. godine, koja je, izmeÄ‘u ostalog, donijela i golemi bestseler (preko 4 miliona prodatih primjeraka širom svijeta!) iz pera maestralnog Ajre Levina. Rozmarina beba je na prvom mjestu izvanredan roman horor žanra, ali lako je primjetiti da je Levin njime uspio da prevaziÄ‘e krute žanrovske okvire, te se to djelo može posmatrati i kao izrazito uzbudljiva povijest o strahu od gubitka identiteta, a sve to u neogotskom okruženju satanističkih krugova tada savremenog Njujorka. Levin je na samo oko 200 stranica uspio da ispripovjeda napetu priču, oslika megalopolis na prelasku dvije važne ere, kao i da utjera strah u kosti strašljivijih čitaoca. Srećom po nas sklone reprizama, a i one koji su radi da nadoknade previde iz prošlosti, od prošle godine je pred nama novo srpsko izdanja ovog vanserijskog romana i važne stavke u historiji novije američke književnosti (u izdanju kuće Booka i u prevodu Zorana Trklje).

Silnih potencijala i umješno udjenutih širih implikacija ovog štiva bio je očito svjestan Roman Polanski, koji je u trideset i petoj godini života sročio briljantnu filmsku adaptaciju. Mladi Polanski već tada i u takvim okolnostima, uz svesrdnu pomoć, ponajprije Levina, Mije Ferou i Džon Kasavetes, uspio je da istakne žanrovsku oštrinu, ali i da prepozna širi supkulturni potencijal Levninove sjajnog predloška.

I, evo, gotovo pedeset godina kasnije, pred gledateljstvo je stigla Rozmarina beba u vidu četvrosatne mini TV serije, u režiji potvrÄ‘ene veteranke arthouse filma Agnješke Holand i sa Zoe Saldanom umesto odlične Mije Farrow. NBC je ovaj TV rad darivao titulom “mini-series event of the year”, meÄ‘utim, kako se pokazalo, sumnjičavci su bili na dobrom tragu, jer ova nova Rozmarina beba gotovo da se ne uzdiže iznad tačke puke upotrebljivosti. Brojne intervencije u priči pokazale su kao same sebi svrha, zbog TV aršina priča je izgubila na jezovitosti, dok je izmještanje radnje u Pariz dovelo do utiska nimalo neophodne glamurizacije. Zamašna minutaža, pak, izrodila je primjetan prazan hod, a tek u nekoliko kratkih  mahova se da opaziti viša autorska klasa Agnješke Holand, dok, usled produkcijske raskoši koja ne uspijeva da prikrije manjak sadržaja i smisla, ovo viÄ‘enje Rozmarine bebe nepotrebno pada u isti koš sa, recimo, već sada zaboravljenom serijom Park Avenija 666. Na drugoj strani, tu je fina gluma Zoe Saldane, koja, nažalost, počesto stupa u nesklad sa rutinerskim ili puko funkcionalnim kreacijama ostatka glumačkog ansambla.

Ipak, nije sve tako crno, jer novo čitanje Rozmarine bebe, ako ništa drugo, služi kao podsjetnik na i dalje bezgriješno remek-djelo Romana Polanskog i izvanrednu prozu Ajre Levina. A kako kažu raspjevani – love/romance is even better the second time around.

Zanima vas i ovo?