Cooltura - Knjigofil

Predstavljamo poeziju: Branko Miljković

Branko Miljković rodio se 1934. godine u Nišu. Prvu pjesmu obavio je 1952. godine u beogradskom listu „Zapisi“, a ubrzo nakon toga upisao se na Filozofski fakultet u Beogradu gdje se odmah sprijateljio s tada već uvaženim pjesnicima, Vaskom Popom i Ivanom Lalićem. Prvu zbirku naslovljenu po njegovoj najpoznatijoj pjesmi „Uzalud je budim“, objavio je 1957. godine i to je ozvaničilo njegov ulazak na tadašnju književnu scenu, koja ga je vrlo brzo proglasila „princem poezije“. Uslijedile su zbirke „Smrću protiv smrti“ – zbirka patriotskih stihova sa Blažom ŠÄ‡epanovićem (1959.), „Poreklo nade“ (1960.) i „Vatra i ništa“ (1960.).

 Miljkovićevi stihovi korespondiraju sa filozofijom, mitologijom i folklorom. Filozofičnost njegovog iskaza ogleda se u heraklitovskom poimanju prirode i naglašavanju vatre kao dominirajućeg praelementa. Kod Miljkovića, vatra je „nepotkupljiva zora sveta“, u kojoj „ništa nije izgubljeno, samo je sažeto“.

Kad je riječ o mitologiji, nezaobilazan junak u Miljkovićevim stihovima je utjelovljenje umjetnika i pjesnika, Orfej, po kojem su naslovljeni i neki od najpoznatijih ciklusa Miljkovićevih pjesama: „Orfičko zaveštanje“ i „Noć s one strane meseca“. Taj nesretni Orfej nam poručuje da je „Isto pevati i umirati“, „Ako hoćete pesmu, siÄ‘ite pod zemlju“ te naposljetku ispisuje i epitaf: „Ubi me prejaka reč“.

Vrelo inspiracije za Branka Miljkovića bio je i balkanski folklor, što je vidljivo u pjesmama „Dodole“ (magijsko prizivanje kiše), „Tamni vilajet“, „Nemušti jezik“ (jezik životinja i biljaka), „Raskovnik“ (čarobna trava)… Današnjim čitateljima mnogi od tih pojmova i magijskih rituala možda neće biti poznati, meÄ‘utim, istim fenomenima bio je posvećen i pjesnik Vasko Popa, koje je objavio zbirke narodnih legendi i predanja „Ponoćno Sunce“ i „Od zlata jabuka“ koji predstavljaju prave pjesničke enciklopedije magijskih i folklornih rituala ovih prostora iz davnih vremena.

Pesimizam je neizostavan tvorac atmosfere Brankovih pjesama, kao u proročanskom stihu „Poeziju će svi pisati“. Upozorio nas je: „Kad naučite da govorite biće kraj pesmi“, podsjetio da „imamo samo reči i divno smo se snašli u toj neimaštini“, a da se na kraju „pobednici ni po čemu neće razlikovati od onih koji su pobedili nepravedno“.

 “Ovo upinjanje da se kaže sve
neće nas odvesti dalje od nas samih
ma šta rekao nećeš iz sebe izaći ne
što više govorimo sve smo više sami.”

(Uzaludnost reči)

Koncem 1960. godine Miljković je preselio u Zagreb gdje je dobio posao  urednika kulture na Radio Zagrebu. Iste godine dodijeljena mu je i Oktobarska nagrada Beograda, što nije bilo prihvaćemo s odobravanjem. Mirko Kovač je naglasio da je dodjela ove nagrade Branku Miljkoviću bila svojevrstan presedan u kulturnoj politici i načinu vrednovanja poezije. MeÄ‘utim, iste godine, u razgovoru s Brankom V. Radičevićem, Miljković je izjavio da se odriče i svojih stihova i nagrada koje je dobio. 

Umro je u noći sa 11. na 12. februar 1961. godine u Ksaverskoj šumi, tako što se objesio kravatom za vrbu. Nikada zapravo nije razjašnjeno da li je pjesnik počinio samoubojstvo zbog nesretne ljubavi (kao što je na osnovu Brankovih posljednjih pisama zaključio njegov najbolji prijatelj Petar Džadžić) ili je njegova smrt bila iznenadno smaknuće iz političkih razloga (u prilog ovoj teoriji navodi se činjenica da nikada nije prihvatio članstvo u partiji te njegovi česti javni ispadi protiv vlasti…).

1971. godine u Nišu je uspostavljena nagrada „Branko Miljković“ koja se do danas dodjeljuje za najbolju knjigu poezije.

Prisjećajući se Branka Miljkovića, Mirko Kovač je jednom napisao: „…duhovit, lucidan, talentiran, obrazovan, opsjednut ženama i uvijek zaljubljen, patnik, veseljak, depresivac, nagonom samoubojica, ali jedino i trajno odan poeziji“.

 

„Ako nam poljupci nemaju ukus nevinosti,
ako ne mogu rukama ponore da premostim,
onda nećemo biti ni posljednji ni prvi“

(Mit o rukama)

Zanima vas i ovo?