Cooltura - Knjigofil

Predstavljamo poeziju: Adrienne Rich

“Poezija ima sposobnost da nas podsjeti na nešto što nam je zabranjeno da vidimo. Zaboravljenu budućnost: još uvijek nepostojeći prostor čija je moralna arhitektura zasnovana ne na vlasništvu i obespravljenju, podreÄ‘ivanju žena, izopćenih i manjina, već na kontinuiranom redefiniranju slobode – riječi koju retorika ‘slobodnog’ tržišta sada drži u kućnom pritvoru”

Adrienne Rich (1929-2012.) je američka pjesnikinja i teoretičarka čija su socijalno osviještena djela utjecala na čitavu generaciju feministkinja, antiratnih aktivista i boraca za prava manjina. Diplomirala je na Radcliffe koledžu, a potom predavala na univerzitetima: Columbia, Harvard, Stanford i dr. Objavila je više od dvadeset knjiga poezije i eseja. Za zbirku poezije “Ronjenje kroz olupine” 1974. godine je dobila Nacionalnu književnu nagradu SAD, a 2004. godine za zbirku “Škola meÄ‘u ruševinama” Nagradu nacionalnog kruga književnih kritičara. Nacionalnu medalju za umjetnost odbila je primiti 1997. godine, uz obrazloženje:  Nisam mogla prihvatiti takvu nagradu od predsjednika Clintona ili Bijele kuće, jer je značenje umjetnosti, kako ga ja razumijem, nespojivo s ciničnom politikom njihove administracije. (…) Umjetnost ne znači ništa ukoliko samo dekorira stol za večeru onim momcima (političkim moćnicima) koji je drže kao svog taoca. ”

Poezija i društveni aktivizam

Pjesnički razvoj Adrianne Rich kretao se kroz nekoliko faza: od imitacije tradicionalnog muškog pisma do perioda revolta i traganja za “ženskim izrazom” te konačno, do vizije utjelovljenja koje nadrasta patrijarhalno shvaćene pojmove seksualne polarnosti i razlike. Njena poezija podriva nasilnu hijerarhiju unutar jezičkih i egzistencijalnih binarnih opozicija i frojdovskog i lakanovskog shvatanja identiteta, zasnovanog na odsustvu, gubitku i/ili razdvajanju.

Prvu zbirku “Promjena svijeta” objavila je 1951. godine u prestižnoj ediciji za mlade pjesnike univerziteta Yale. WH Auden, predsjednik žirija, u predgovoru je naveo spisateljičinu elegantanu tehniku, isklesani formalizam i suzdržani emocionalni sadržaj. 1953. godine Adrienne se udala za Alfreda Conrada i preselila se u Massachusetts, gdje je rodila tri sina u narednih pet godina. Iz njenih dnevnika saznajemo da je to bilo teško razdoblje za nju, budući da je bila rastrgana izmeÄ‘u tradicionalnog poimanja uloge majke/supruge i umjetničke kreativne uloge.

1966. razvodi se od muža i seli u New York gdje aktivno sudjeluje u radikalnim društvenom poretima. Turbulentna socijalno-politička dešavanja, u kojima je bila sudionik, utječu i na njen stil pisanja (koristi savremene ritmove i postmodernu tehniku kolaža). Zbirke “Leci” (1969), “Želim promjene” (1971), i “Ronjenje u olupine” (1973) pokazuju progresivnu pustoš patrijarhata.

Eseji Adrienne Rich ukazuju na načine na koje su žene brisane iz historije i kako su negativno predstavljane u literaturi.

Prvo nakon što sam pročitala knjigu mitova,
i napunila kameru,
i provjerila rub oštrice noža,
Obukla sam
odijelo od crne gume
apsurdna peraja
ozbiljnu i tijesnu masku.
Moram to učiniti,
ne kao Cousteau sa svojom
prilježnom posadom
na jedrenjaku koji se kupa u suncu,
nego ovdje i sama.

Tu su brodske ljestve.
Ljestve su uvijek tu
vise nevino
nadomak pramca jedrilice.
Mi znamo za šta one služe,
Mi koji smo ih koristili.

 

 

Zanima vas i ovo?