Cooltura - Knjigofil

Predstavljamo poeziju: Maya Angelou

Afro-američka pjesnikinja, glumica i aktivistkinja Maya Angelou rođena je 1928. godine u St. Louisu, Missuri.

Na svojoj koži osjetila je užase rasne diskriminacije, a uz to je i silovao muškarac s kojim se zabavljala njena majka. 1970. godine je objavila prvi autobiografski roman, ujedno i najpoznatiji, “Znam zašto ptica u kavezu pjeva”, koji je obuhvatio pomenute užase koje je preživjela samo do 17. godine. To je bio razlog da napiše još pet autobiografskih romana.

Bila je producentica, redateljica i glumica u drami “Kabare za slobodu” i nekoliko filmova. Na nagovor Martina Luthera Kinga, postala je koordinator na sjeveru za KršÄansko vijeće Juga, a odmah zatim, 1968. godine, Luther King je ubijen. Njegova smrta izazvala je snažnu depresiju kod Angelou, a kada se oporavila, počela je snimati TV seriju o afričkoj tradiciji u američkom životu i tako nastavila svoju misiju i borbu za ljudska prava i jednakost.

"Nema veće agonije od te da nosimo u sebi neispričanu priču."

Danas je dr. Maya Angelou profesorica na sveučilištu Wake Forest u Sjevernoj Carolini, gdje je, zahvaljujući njoj, otvoren i Maya Angelou centar za žensko zdravlje i kvalitetan život. Njene knjige prodaju se u milionima primjeraka. Na političkom planu, poznata je po tome što je čitala pjesmu “S bilom jutra” u čast Billa Clintona na njegovoj inauguraciji, a nakon toga je nastavila podržavati Hilary Clinton na njenom putu ka američkom političkom vrhu.

Njene najpoznatije zbirke su: “Daj mi samo čašu hladne vode prije nego što oooooteeeeegnem” (1971.), “O, moli se da će mi moja krila pristajati” (1975.), “I još uvijek se ja uzdižem” (1978.), “Sad Sheba pjeva” (1987.), “Mene niko neće maknuti” (1990.), “S bilom jutra” (1993.)…

Njen angažman na planu ženskih prava reflektira se u zbirci “Fenomenalna žena”, objavljenoj 2000. godine, a koju čine četiri poeme u čast žene.

MeÄ‘u brojnim knjigama koje je napisala, izdvaja se i “Pismo mojoj kćeri” iz 2008. godine, u kojoj savjetuje čitaoce kako imati smislen život, kroz pismo kćeri koju Angelou nije nikada imala.

"Kad se osvrnem unatrag, uvijek me nanovo impresionira životodajna moć književnosti. Da sam mlada osoba u današnje vrijeme, koja pokušava da pronaÄ‘e svoj smisao u svijetu, učinila bih to ponovo čitajući, baš kao što sam učinila onda, kad sam ja bila mlada."


Raspustila si, s prozora
presvođenih lukom,
preko rukom klesanih kamenova
svojih katedrala, valove zlaćane kose,

dok sam ja, vučena za prašne pletenice,
ostavila brazde u
pijesku afričkih žala.

Prinčevi i pučani
penjali su se preko valova da dosegnu
tvoje nadsvođene budoare,

dok je sunce, mušićavo,
zapalilo srebrenu vatru iz išÄekujućih
lanaca, gdje sam ja bila vezana.

Moji vriskovi nikad nisu dosegnuli
neobičan toranj u kojem si
ležala, rađajući gospodare za
moje sinove i moje
kćerke, gomilu
nečistih jazavaca, da potroše
svoju povijest.

Umorna sad od postojanja u visinama
iz straha od letenja
i vrtoglavice, silaziš
i stupaš preko
mojih stoljeća groze
i uzimaš me za ruku

Smješkaš se i zoveš me
Sestro.

Sestro, prihvati
da moram čekati neko
vrijeme. Dopusti da doba
prašine ispuni
kolotečine ostavljene na mojem
žalu u Africi.

Zanima vas i ovo?