Mahala - Kolumne

Nusreta Hudović: Dijete mora biti u djetinjstvu

Je li nam tehnologija to pomogla u životu, a odmogla u sreći? Turska je zemlja mora, predivnih zalazaka sunca i još mnogih prirodnih jeftinih i primamljivih stvari koje očaraju svakog ko doÄ‘e. MeÄ‘utim, danas sam upoznala još jedno lice Turske - dječje lice. Dok sam izlazila iz zgrade dočekala su me djeca koja se igraju sa blatom, loptom, grančicama od drveta. Ni jedno dijete nije imalo u svojoj ruci telefon i iz njih se nije čula neka iritirajuća pjesma od igrica već smijeh. Dok sam ih fotografisala, uživali su, smijali se i nisu pravili poze, bili su prirodni u svom djetinjstvu. Ja se sjećam kad sam bila mala, osim „Kasandrinih sličica“ i „moćnih rendžera“, pijeska iza moje kuće od kojih smo pravile „torte“ i druge „kolače“, jer su nam uzor bile mame, te smo gledajući njih kako nas obraduju s nekim malim kolačima htjele da napravimo slično nešto, pa i da probaš malo pijeska nije bilo tad strasno. Uglavnom ni mazanje pijeskom po licu nije bilo strašno, izazivalo bi smijeh, ljutnju, ljubomoru sva ona osjećanja koja su prirodna da se jave u tom dobu. Roditelji bi ta osjećanja trebali da primijete gledajući dijete i onda pokušaju kanalisati, uprave i upute kako ispravno ispoljavali ili neispoljavali ta osjećanja. Pitam se, kako se ta prirodna osjećanja mogu primijetiti kod djeteta koje non-stop igra neku igricu na telefonu, tom djetetu ne treba društvo, jer već ima virtuelnog prijatelja prema kome ne može pokazati osjećanja i ako pokaže razočaraće se, jer taj njegov prijatelj ne može da mu uzvrati osjećanja.

Naravno, ne krivim nikog, samo se pitam da li postajemo vise asocijalni, zatvoreni svako u svojoj sobi i ne kažem da dijete ne treba naučiti da rukuje tehnologijom, ali dijete mora biti u djetinjstvu, iskoristiti maštu koja pravi ogromne svjetove koji se pamte. Ja sam dugo kad sam bila mala razgovarala sa zvijezdom, jer sam mislila da je ona svijet „Malog Princa“, predstavljala sam se kao “Ruža” i rimovala pjesmice. Kasnije sam mislila da imam moći da zaustavljam vrijeme i ta moć uspijeva samo kad nikog nema (i dan danas ponekad to pomislim), pravili smo priredbe, smišljali predstave, pravili smo svi iz ulice narukvice od teksasa i prodavali po ulici, a onda bi podijelili zaradu i kupili šnalice za kosu. Tako su nam prolazili dani od jutarnjih crtanih filmova do akšama, jer poslije akšama niko ne smije da bude na ulici i to je bilo pravilo. Danas sam opet bila dijete i iz grada sam se vratila prije akšama.

 

Bedem.rs

Zanima vas i ovo?