Mahala - Dokolica

Svi smo mi seoski fudbaleri

U virtuelnom svijetu, već dva mjeseca postoji FB grupa „Seoski fudbal, koja je, pod sloganom „Lige bez briga, sve na jednom mestu”, sakupila fascinantnih 185 hiljada fanova. Pa, šta je to? Kakav je to fenomen? Ko to skuplja na stotine hiljada ljubitelja, a da se ne bavi pornografijom i nacionalnim klanjem? Eto, obični ljudi, koji vole još običniji fudbal.

Dakle, ne bilo kakav fudbal. Ne korporacijski izmontirano gladijatorstvo, koje raja ispred, na kredit kupljenih LCD-ova gleda i teoretiše, ne bi li stvarnost svoju zaboravila. A, jok! Ovo je fudbal po mjeri čovjeka. Ovdje se po brdima i gudurama Balkana sastaju ljudi, igraju na livadama i urijama, postoje i lige, sudije, navijači, fond nagrada i sve se to dokumentuje.

 

 

Dakle, šta je to fudbal po mjeri čovjeka? U svijetu korporativnog kapitalizma, u toj evolucijskoj piramidi moći, samo najsposobnije jedinke naprave nešto od sebe i onda nam svima objašnjavaju odozgora kako smo svi isti. E, to nije taj nogomet, batice!


To je nogomet koji se igra u dogovoreno vrijeme između dvije, unaprijed pripremljene ekipe za meč. Dakako, o fizičkoj spremi mladca od 45 kilograma i ujaka mu od 150, koji su u istom timu, dalo bi se polemisati, ali sve je to ljudski. Ljudski je da centarfor zakasni na početak meča jer mamura, pa bude kažnjen i ne dobije svoja dva piva u poluvremenu. Ljudski je potući se tu i tamo, otjerati kravu sa terena, ganjati sudiju po kukuruzima, igrati sa 13, 14 igrača... Ne, nisam ciničan!

 

 

Ovi ljudi se IGRAJU! Baš to, oni se ne „bave“ nečim. Oni NE MORAJU TO RADITI. Oni, kažem, nisu moderno gladijatorsko roblje sa dijamantskim naušnicama, fensi tetovažama, koji oblijepljeni raznoraznim brendovima i sami postaju brend.
 

Čovječe, probudi se!

Tu negdje, u tom velikom svijetu, obični mali čovjek se pogubio i udaljio od nogometa kao igre. Postao je, isto tako, dio kapital-mašinerije spremne kupiti zadnju limenku „Hajnekena“ ili „Kokakole“, zato što one „ujedinjuju sve“. Tu je i naš obični postao dio bodrijarovskog spektakla i ponosan pristao na igru posimularene moći. Velike kladionice su mu dopustile da se igra trenera i prognozera. Video igrice i tehnologija su ga još više uvukle u svijet kvazimenadžerisanja. Svi danas znaju sve. I da je Ronaldu slabija pas igra i da Mesiju mora biti podreÄ‘en tim i da je Nejmar sijenka u Barseloni...

Eto, znaju sve, samo ne znaju podići znojavo dupe iz svoje kreditirane fotelje, otići na poljanče iza zgrade i razbaciti „na male“.


Zato „Seoski fudbal vraća vjeru u igru. Igru po sebi i za sebe. Dobro, velim, igra se tu u janje i gajbu-dvije piva. Zato je taj nogomet igra za sebe. Nije moranje, htijenje, preša.

 

 

 

Nema tamo nacionalizma, patriotizma i ostalih izama iz gornjeg doma. Nemoš' da dobace izmi do „Seoskog fudbala“. Šta ima da mrzi lik iz Gajdobre suparnika iz ÄŒelareva, primjera radi? Pa, može zbog cure, boljeg traktora i eventualno da mu zavidi ako je brži na blatnjavom (condicio sine qua non) travnjaku u blizini Bačke Palanke. Taj kosmos, taj svijet ljubavi, interesa i mržnje njima je dovoljan. To nepatvoreno pokazivanje emocija, koje odbacuje svako licemjerstvo. Tu se gubi onaj nužno zli kolektivitet i rastače na gotovo tribalski, plemenski način u pojedinačnu energiju, usmjerenu na drugog pojedinca. U svakom pogledu.

Nema na tim kaljužama namjerno uprljanih pripadnika drugih rasa koji reklamiraju pod FIFIN-om zastavom neku izmaÄ‘ijanu borbu protiv rasizma. A, jok more! Ovdje se urla „čamugo“ na onog malog Cigu, jer je najtamniji. Nema reklama manekena koji šatro piju pivo. Majstor sjedi na gajbi, koja opet sjedi na traktorskoj prikolici i zubima otvara Jelenka. Ko ga ufotka, to je sva moguća reklama.

U „Seoskom fudbalu“ sudije sude jer imaju muda. To im je od životnog interesa. Ovdje se za namješteno suÄ‘enje ne podnose prijave, zahtjevi, žalbe i ostale zamlate FIFI i UEFI. A, jok, brale! Promptni stampedo predvoÄ‘en  Mikom Balvanom, sa svojim rumenčanima kreće u spontani, brejvhartovski izliv nezadovoljstva ka sudiji. Sudija se, okomito na njih, kreće ka kukuruzištu, gdje je ostavio upaljenog Pezejca za ovakve slučajeve. Pod hipotenuzom nalijeće mali Švrća, najbrži iz ekipe i pokušava prepriječiti put djeliocu pravde. Ovaj uigranim, cik-cak, zečijim manevrom izbjegava hipotenuzistu i uspijeva pobjeći licu, naličju i pesnici pravde. Na tribinama se sve ori od smijeha. Strašno? Grozno? Necivilizacijski? Možda. Ali sve je to iskrena nepatvorena ljudskost igre.

Ne može se reći da je „Seoski fudbal“ imun na malverzacije. Ali one su transparentne. Ja tebi jagnje - ti meni bod u gostima. Ja tebi jagnje i 20 evra, može tri u gostima. I to sve fino odštampano u tri primjerka. Nema „opstrukcije igre“ , „kladioničarskog lobija“ i ostalih zamlata.

 


Osim što je pokupio nevjerovatnu bazu fanova, ljudi koji su vezani za stolice i do besvijesti se smiju ljudskoj slobodi u svim pojavnim oblicima - od genijalnosti do gluposti, taj seoski fudbal je živuće gledana atrakcija. Ima tu liga i utakmica gdje bi mnogi balkanski prvoligaši dali sve za takvu posjećenost.

Livada u službi buđenja

I negdje su ljudi, obični ljudi, šta god to bilo, shvatili - Zajebi patriotizam, ponos, uzdignute poglede, podignute glave, hipertaktike i velike zavjere... sve to bude, pa proÄ‘e. Ona livada sa pravo iscrtanom kružnicom i zaobljenim pravim linijama ostaje iza zgrade i uvijek može „na male“.

Kad se umoriš, ti izaÄ‘eš, kad si potrebit, ti odeš iza žbuna, kad si žedan otreseš jednu pored aut linije (mislim, ako ima aut linija, a ta jedna za gašenje žeÄ‘i mora da bude).

 


Posjetite stranicu i oduševićete se. Zapravo, onaj ko se ne nasmije ima ozbiljnih kongitivnih problema sa percepcijom realnog svijeta. Poimati ljude koji zaraÄ‘uju kao budžet tvoje državice kao kukavice ili heroje, kao izdajnike ili supermene, samo zato što su to veče ovako ili onako istrčali na Marakane, Belo Horizonte i Nasionalle je u najmanju ruku infantilno. Jednako infantilno kao oduševljavanje motivacionim govorima, korporacijskim ublehama, reklamnim kampanjama...

Fudbal nije više od igre, fudbal nije više od života. Ako ste pametni, fudbal vam može biti dobra igra i kvalitetno popunjen dio života.

I zato, živio „Seoski fudbal“! Posjetite ih, nasmijte se.... A, onda loptu u ruke, nazovite stare jarane, utalite se, pa odigrajte jednu Brazil-Argentina, za sve one dane mladosti kada ste iskreno vjerovali da je riječ o bogovima koji zemljom hodaju, a ne o marketinškim proizvodima.

Zanima vas i ovo?