Cooltura - Historijska čitanka

Ljudi vrijedni pamćenja: Ismail ef. Filibalić, čovjek koji se nije plašio umrijeti

Priredila: Aida Salihović

Bogata historija i kulturno naslijeÄ‘e ovog grada, nisu ništa drugo, do zasluga velikih ljudi koji su sokacima Pazara koračali u prošlosti. Kada govorimo o značajnim ličnostima naše čaršije, neizbježno je spomenuti velikog alima, muderisa i učenjaka, Ismaila-ef. Filibalića.

Ismail-ef. Filibalić je roÄ‘en 1870. godine, u Novom Pazaru, od oca Mustafe i majke Bade. Podaci svjedoče da bratstvo Filibalić potiče iz Jedrena, a da je Ismailov otac Mustafa služio kao asker u mjestu Filibe u Bugarskoj, gdje je proveo sedam godina. Sa turskom vojskom je došao u Novi Pazar, gdje se oženio i zasnovao porodicu, a na osnovu mjesta odakle je došao u Novi Pazar, njegovi potomci će dobiti prezime.

O djetinjstvu Ismaila-ef. se ne zna puno, meÄ‘utim, da je on od malena bio poseban i odabran, svjedoči dogaÄ‘aj koji je prepričavala njegova ćerka Ćamila. Naime, Ismail-ef. je vjersko i opšte obrazovanje stekao u novopazarskoj medresi i ruždiji, a najistaknutiji učitelj mu je bio hadži Derviš-ef. Bošnjak. Hadži Derviš nije imao sinova,  tako da mu nije bilo teško zavoljeti malog Ismaila. Mnogi su se čudili da hadži Derviš ne ustaje i ne ustupa svoju stolicu kada ulaze stare hadžije sa sijedim bradama, ali je zato redovno ustajao i ustupao svoju stolicu malom Ismailu. Kada bi ga neko začuÄ‘eno priupitao zašto toliko veliku počast odaje jednom malom djetetu hadži Derviš bi odlučno odgovarao: "Vi još ne znate ko je Ismail. Vrijeme će pokazati. Možda ja tada ne budem živ, ali vama mladima ostavljam amanet da na ovo mjesto koje sada zauzimam u ovoj džamiji, poslije moje smrti postavite Ismaila." Tako je i bilo. Poslije smrti Derviš-ef. Ismail je zauzeo njegovo mjesto imama u Hadži Hurem (Bor) džamiji. Sa svojih nepunih jedanaest godina Ismail-ef. je znao Kur'an napamet. Govorio je pored tri orijentalna jezika i albanski i dobro poznavao njihova pisma.

Ovaj veliki alim je pokretač mnogih reformi kada je u pitanju islamsko obrazovanje u Novom Pazaru, iako i sam nije imao formalno visoko obrazovanje, već je bio od onih kojima su knjige bili najbolji prijatelji i koji nikada nijednu stvar ne bi rekli, niti uradili, a da se prethodno ne konsultuju sa istima. Kao upravitelj sibjan-mekteba Ismail-ef. je proveo reformu zastarjele metode rada sa djecom, na taj način što je pored vjerskih predmeta uveo i svjetovne predmete. Može se slobodno reći da to nije bio samo sibjan-mekteb, već i jedna vrsta osnovne škole, jer se u okviru njega učila matematika, gramatika, historija, geografija, gramatika turskog jezika i drugi predmeti. Mnogi od učenika Ismail-efendijinog mekteba, nakon završetka četiri razreda (sunufa), zauzimali su kasnije razne položaje u Islamskoj zajednici, kao imami, hatibi, mualimi, vjeroučitelji ili ramazanski imami. Ismail-ef. mekteb nisu pohaÄ‘ala samo djeca iz Novog Pazara, nego su u njemu učila i djeca iz okolnih sela, sa Pešteri (Sjenica i Tutin), te se po završetku vraćala u svoj zavičaj stupajući u vjersku službu.

Stari mekteb u Bor džamiji

Za Ismail-ef. se vezuju različiti kerameti, i o njima uglavnom saznajemo na osnovu različitih predanja i priča koje su se prenosile od ljudi koji su živjeli u njegovo vrijeme. Jedan od možda najistaknutijih dogaÄ‘aja se vezuje za vrijeme kada su četnici napali Novi Pazar i kada je Ismail-ef. okupio hodže ispred svoje džamije, pitajući ih da li ih je strah. Za njega je ovo bilo jako jednostavno. Rekao je samo:,,Ako ste pravi sljedbenici Allahovog puta, nemate se čega bojati”, a zatim je otišao do rijeke Raške, uzeo pijesak iz iste, i učeći dove, prosipao ga na desnu stranu. Kasnije je prosuo kamičke na kojima se uče salavati. Dalje predanje govori da istoga toga časa onima koji su na Novi Pazar jurišali sa namjerom da ga zbrišu sa lica zemlje se učinilo da sa svakoga minareta pucaju topovi. U svojoj knjizi u rukopisu o mladim muslimanima gospodin Rifat Dupljak prenosi kazivanje Milenković Milije iz sela Živovića koji je ispričao sljedeće: "Bio sam jedan od onih koje su silom odveli da napadnu muslimane i Novi Pazar. Prišli smo sasvim blizu sa svih strana i kada smo mislili da će grad pasti, najednom se pojavio ogromni konjanik na bijelom konju, kojem je jedna vilica padala na zemlju, a druga dohvatala nebo. Jahač je imao čalmu na glavi. Iz jedne ruke je bacao nekakav čudan prah, a u drugoj je imao sablju. Mi smo se od straha razbježali kud koji. Neki su od straha umrli na licu mjesta, a mi smo bježali kroz granje, misleći da nas i dalje gone. Ja sam u strahu govorio: "Pusti me, nikada više neću pomisliti zlo ovome gradu." "Po mom mišljenju", priča Milija, "Novi Pazar čuvaju šehidi i na Pazar ne smije nikada udariti niko jer će doživjeti svoju propast."

Svi koji su ikada čuli za Ismaila-ef. sigurno znaju na koji način je on preselio, te 1948. godine. Naime, poslije rata, komunistička vlast je zahtijevala od njega da potpiše da islam i Kur'an odobravaju skidanje zara i feredze. Svakako, ovaj veliki alim to nije mogao potpisati jer je bio upoznat sa šerijatom, koji nareÄ‘uje pokrivanje žena. Govoreći o posljeratnim danima i smrti svoga oca njegova ćerka Ćamila kaže: "Tražili su od moga oca da potpiše da islam i Kur'an odobrava skidanje zara i feredže. On je bio u petak na džumi i klanjao je još jaciju i sabah. Počela je da ga hvata smrtna groznica. Kad je krenuo na sabah namaz ja i moj brat Ćamil smo ga pridržavali da ne padne. Moj otac nije htio ni po koju cijenu odobriti ono što su tadašnje komunističke vlasti od njega zahtijevale. Njegova bolest je naglo napredovala. Počela je u subotu, a u utorak, sa jacije, on je preselio.”

Oni koji su poznavali Ismail-efendiju, tvrde da  je bio lijepog ahlaka, učen i cijenjen, ne samo od svojih džematlija, nego od svih graÄ‘ana Novog Pazara, bez razlike na vjeru i naciju. DogaÄ‘aj koji možda na najbolji način opisuje koliko je ovaj alim bio skroman, jeste jedan dan džume namaza, kada je muezin postavio sedžadu za Ismail-ef., koji je uvijek radio za malu platu, a bližio se Bajram. Kada je to video, Ismail-ef. se naljutio, rekli su džematlije, onako kako ga nikada u životu nisu vidjeli da je ljut. Naredio je da se novac podijeli siromasima u čaršiji, a na hutbi se izvinjavao džematlijama za čin koji je uraÄ‘en bez njegovog znanja. Bio je od onih koji su nagradu željeli samo od Uzvišenog Gospodara, jer su, kako je i sam govorio, poslanici radili isto. Upozoravao je ljude na učenje Kur’ana za pare i nikada mu nije bilo teško da odgovara na pitanja, čak je i predavanja držao svakog dana po sabahu i ikindiji.

Pravednost, tačnost i disciplinovan život bile su osobine ovog velikog alima i vrijednog muderisa, mualima i džamijskog imama, stoga nas ne smije začuditi činjenica da je na njegovoj dženazi izašla tolika masa svijeta, da je grad bio ožalošÄ‡en i uplakan i da je to vjerovatno prvi i posljednji put da se takvo nešto dogodi u Novom Pazaru. Mezar Ismail-ef je na groblju Gazilar, koje, iako dosta udaljeno od rahmetlijine kuće, nije spriječilo masu graÄ‘ana da ga odnesu na rukama iznad glava.

Zanima vas i ovo?