Cooltura - Historijska čitanka

Ljudi vrijedni pamćenja: Braća Drešević, spasioci Novog Pazara

Opće je poznato da sandžački Bošnjaci slabo poznaju svoju historiju, a razlog tome je svakako to što je ta historija bila Äesto žrtva različitih podvala, nepredstavljanja Bošnjaka u pravom svjetlu i još više zabluda koje imaju duboke posljedice po stanje ovog naroda. Da bilo ko od sandžačkih Bošnjaka koji su odrasli uz knjige velikosrpske historije, učeći u osnovnim i srednjim školama samo ono što im je servirano od strane ministarstva preko nastavnog plana i nastavnika/profesora preuzme na sebe odgovornost i započne istraživati tokove Bošnjačkog življenja u ovom regionu došao bi do zaključaka o tome kako je i koliko je sva povijest Bošnjaka na ovim prostorima izkorenuta pa čak i uklapana u življenja naših komšija, a sa tim naravno dolazi i jasno definisana slika o povijesti Sandžaka.

U ovom serijalu, koji vam prireÄ‘uje portal Bedem.rs sa više svojih urednika, moći ćete se vremenom upoznati sa onim što niste znali, sa detaljima koji u potpunosti mijenjanju sliku naše povijesti kao i onima kojima sandžački Bošnjaci trebaju zanavijek ostati zahvalni.

Prethodno smo govorili o Ismailu ef. Filibaliću, a ovoga puta vas upoznajemo sa braćom Drešević, koji su učestvovali u višegodišnjoj odbrani Sandžaka od strane četnika za vrijeme drugog svjetskog rata.

Porodica Drešević vodi porijeklo iz sela Bobovik, stariji Derviš (Deko) roÄ‘en je 1907. godine, dok je mlaÄ‘i, Bilal (Biko) Drešević roÄ‘en 1909. godine. Oni su uz mnoge druge o kojima će riječi biti u budućnosti bili najjače i najsvjetlije tačke odbrane grada Novog Pazara. 

Za njih je pazarska čašija prvi put čula jeseni 1940. godine kada su zbog tuče sa tadašnjom Å¾andarmerijom bili uhapšeni i kada su, nakon kraćeg vremena, pobjegli iz zatvora i odmetnuli se u komitu. Nakon poziva Aćifa-efendije, braća Drešević se u maju 1941. vraćaju u Novi Pazar gdje su im Pazarci, kod Ćamil-aginog hana, sadašnja pumpa na "vrh čarsije", priredili veliki doček. 

Dolaskom njemačke vojske u Novi Pazar, Biko postaje komandant Šuc policije i pod svojom komandom ima oko 120 vojnika koje je odlikovala čvrsta disciplina i velika efikasnost na terenu. Policija je formirana krajem 1943. a prije zauzimanja komandnih mjesta u njoj, braća Dresevic su se prvo dokazali u odbrani Pazara i njegovoj deblokadi a kasnije i kontranapadu kojeg su izvele združene bošnjačko-albanske snage 16. i 17. novembra 1941. 

Prvi združeni četnički napad na Novi Pazar je počeo 04. novembra 1941. godine. Jake četničke snage samouvjereno su nadirale i već počele ulaziti u neka pazarska naselja. Kako piše M. Ćuković u svojoj knjizi “Sandžak” (1964.): “… Biko Drešević, mula Jakup Agović i Džemo Koničanin zašli su im za leÄ‘a i sa boka, što je izazvalo pometnju ljudstva i povlačenje sa već zauzetih položaja. Pošto je napad razbijen sa ove strane, branioci su se prebacili na liniju Petrova crkva – ĐurÄ‘evi Stubovi – Parničko Brdo – Vidovo i potisnuli napadače na celoj liniji.”

Odjednom su sa brda okolo Pazara prolomili gromoglasni povici: “Mulje, mulje!”, (na albanskom znači “juriš”, “naprijed”). Istovremeno iz pravca Dohovića, sa jedne strane i iz Ribarića, sa druge strane, pristižu Pešterci i Biševci. Pešterce su predvodili Džemail Koničanin i braća Drešević a Biševce i Rožajce Mujko Muković i mula Jakup Kardović. ÄŒetnici su se dali u panično bjekstvo u pravcu Raške, odakle su i došli. MeÄ‘utim, njih su u povlačenju dočekali tek pristigli Albanci i kod Novopazarske Banje potpuno razbili. Kod ubijenih zločinaca su u njihovim torbama (janÄ‘icima) nalazili velike eksere “ćuprijaše” kojim su htjeli da Pazarce zakivaju na krstove kad osvoje grad. Kontranapad je izveden kako bi se neprijatelju, tadašnjim četnicima, zadao žestok udarac, a bio je potpomognut komandantom tutinske Milicije rahmetli Džemailom Koničaninom kao I Aćif-efendijom. Tadašnja muslimanska milicija potpomognuta pridošlim albancima je bila dovoljno jaka da zauzme grad Rašku, ali su dobili upozorenje od Njemaca da ne idu dalje. U to vrijeme, prema riječima M. Ćukovića u Pazaru je bilo preko 3.150 naoružanih ljudi.

U drugom napadu na Pazar, četnicima je pristiglo pojačanje iz Srbije u ljudstvu i naoružanju. Misleći da će sada bolje proći nego prvi put, a ujedno kivni zbog prethodnog poraza, četnici su pokazali izuzetnu svirepost i brutalnost, popalivši sva muslimanska sela od Požege do Vučinića. Tada su mještani Požege bukvalno masakrirani. Stariji ljudi koji su preživjeli ovaj strašni dogadjaj pričaju da su \"četnici klali starce, žene i djecu i bacali ih u volujska kola, a zatim puštali da sama dodju natovarena sa masakriranim tijelima u Pazar.\". 

Nakon što su prestali četnički napadi na Sandžak, Novi Pazar postaje područije veće aktivnosti srpskih i crnogorskih komunista, ali sve do pred kraj rata nisu predstavljali značajnu snagu. Biko i Deko su za to vrijeme održavali tijesnu vezu sa komandantima Muslimanske milicije u drugim dijelovima Sandžaka: sa Sulejmanom hfz. Pačarizom, Hasanom Zvizdićem, Džemailom Koničaninom. O njima očekujte više riječi u nekim sledećim pričama.

Krajem 1944. na većini evropskih frontova Nijemci doživljavaju poraze, a partizanske jedinice u Sandžaku počinju izvoditi uspješne ofanzivne akcije. Logično je bilo očekivati da će i jedinice Muslimanske milicije doživjeti raspad. Medjutim, Biko i Deko, kao i većina komandanata sandžačkih muslimanskih milicija pružaju partizanima grčevit otpor. 

Još jedan veliki podvig koji su braća Drešević napravili bila je pobjeda koju su njihovi borci izvojevali protiv partizana na planini Jarut nedaleko od Tutina u oktobru 1944. godine. 

To je bio i zadnji organizovani otpor koji su pružili partizanima. Pod uticajem propagande, ispred boraca sedme Crnogorske brigade bežalo je stanovništvo Pešteri čija su sela opustela. Pešter je krajem oktobra 1944. bila u rukama sedme Crnogorske brigade. U tom posljednjem  pokušaju snage Muslimanske milicije privremeno su potisnuti partizani. Tim snagama su komandovali Biko i Murat Lotinac. Oni su uspjeli da opkole borce Prvog bataljona sedme Crnogoske brigade u šumama Jaruta 3. oktobra 1944. Partizani nisu očekivali napad. Ulogorili su se na proplanku sela Ramoseva. Tu su i zanoćili, nesluteći da jake protivničke snage zatvaraju obruč oko njih. Pred sabah je nastala opšta borba, često prsa u prsa, a najveći okršaji su bili u selu Gurdijelju. 

U tim borbama - jedinice Bika Dreševića i Murata Lotinca su imale 65 mrtvih, a preživjeli učesnici bitke na Jarutu, pripadnici Bikove milicije, tvrde da je broj mrtvih na partizanskoj strani bio neuporedivo veći. 

Pa ipak ni ova pobjeda na planini Jarut nije mogla spasiti Muslimansku miliciju od skore propasti. Partizani su nadirali sa svih strana nižući pobjede širom Srbije i Bosne. Dojučerašnji četnici, videvši da će izgubiti rat, pridružuju se partizanima. 

Imali su zajednicki cilj - neutralisati Muslimansku miliciju. U napadu na Novi Pazar 26. novembra 1944., učestvuju sedma partizanska brigada, dva bataljona Ibarskog partizanskog odreda, deveta bugarska artiljerijska brigada i golijska partizanska četa. Ove jedinice su prošle prema Novom Pazaru iz pravca grada Raške i Kosovske Mitrovice. Poslije žestokih okršaja njemački vojnici i pripadnici Muslimanske milicije počeli su da se povlače u pravcu sela Vidovo, Vojnice, Požega, zatim obroncima planine Ninaje. Na ovom područiju Biko i Deko su se jedno vrijme krili od partizanskih potjera (u blizini sela Bobovik nalaze se pećine poznate kao Vučije jame).

Bracu Dresevic i jos dvojicu njihovih boraca krio je tri meseca i hranio Demir Kaljević, jedan od bogatih ljudi tog kraja. Odatle se povlače Suhodolskom dolinom do Korita, da bi preko Kosova i Makedonije prešli u Grčku. Braća Drešević i ljudi koji su pošli sa njima, kretali su se noću, a danju odmarali - kako bi izbjegli partizanske patrole. 

Uspjeli su da predju strme i opasne planine i pravcem Debar-Kicevo-Struga-Djevdjelija stignu u Grcku i dalje u Tursku, u Adapazar, grad na obali Crnog mora, u kojem živi veliki broj Sandžaklija. U Adapazaru su Dreševići držali kafečajdžinicu. Za njihove ratne podvige ubrzo se čulo. Kao antikomunista, Biko se borio i u korejskom ratu (1950-1953),  u kome su se Turska, SAD i snage Komonvelta borile u sastavu UN. 

Malo je poznato da je Biko, kao komandant Turskog odreda, uspio da sa svojim vojnicima prevede na Islam jedan broj Koreanaca. Biko se iz ovoga rata vratio kao junak s činom kapetana. Na zahtjev tadašnje komunističke Jugoslavije da joj se braća Drešević isporuče kao ratni zločinci, turska Vlada je odgovorila negativno. 

Veliku pomoć u spriječavanju deportacije braće Drešević Jugoslaviji, pružio je Hasan-aga Zvizdić, čovjek koji je odbranio Sjenicu i Peštersku visoravan u prošlom ratu. Jugoslovenska komunistička Vlada ih je optuživala da su odgovorni za mnoge zločine koje su izvršili na teritoriji novopazarsko-tutinskog kraja. 

Komunisti su pripadnike Muslimanske milicije ubijali i proganjali, dok su četnike amnestirali i davali im čak visoke položaje u novoj, posleratnoj komunističkoj vlasti. Biko i Deko su umrli u Adapazaru dočekivši duboku starost.

Priredio: Adel Zeković

Zanima vas i ovo?