Cooltura - Historijska čitanka

Ljudi vrijedni pamćenja: Feriz Salković, hrabri sandžački komita

Priredila: Aida Salihović

Period poslije Prvog svjetskog rata i formiranje Kraljevine SHS bio je jedan od težih perioda za Bošnjake i njihovu egzistenciju. Kao i u svakom periodu koji je presudan za borbu i opstanak jedne nacije, i ovdje su se izdvojile odreÄ‘ene ličnosti i dogaÄ‘aji o kojima se i dan danas govori.

Govoriti o ličnostima, a ne spomenuti pokret koji ih je kao takve izrodio i formirao bilo bi uzaludno, stoga je od suštinske važnosti kazati par riječi o sandžačkoj komiti. Riječ komita je nastala od latinske riječi comes, comitis, što znači drug, pratilac, odnosno vojni pripadnik oružanih formacija koje nisu sastavni dijelovi redovne vojske. Ovaj pokret je nastao 1878. godine, kao odgovor na nesreÄ‘ene političke, društvene i ekonomske prilike u Sandžaku, nastale nakon Berlinskog kongresa. Na prostorima Sandžaka, ovaj će pokret djelovati punih 50 godina, a biće najistaknutiji u Kraljevini SHS, sa obzirom da je ta vladavina bila napogubnija za sandžačke muslimane.

Pored Jusufa Mehonjića, koji se često spominje kao najistaknutija ličnost ovog perioda i najistaknutiji voÄ‘a sandžačke komite, još jedna ličnost se izdvojila svojom hrabrošÄ‡u, upornošÄ‡u i djelima. Radi se svakako o Ferizu Salkoviću, koji je porijeklom iz sela Crniš, nedaleko od Tutina. RoÄ‘en je 1875. godine i bio je od onih koji su rano uočili prijetnje koje Bošnjaci mogu očekivati od Srba i Crnogoraca, a posebno od kraljevih žandara i četnika Koste Pećanca. Nije dugo prošlo, a neprijateljske snage su čule za ovog heroja i za njegovo rodno selo Crniš.

Jugoistočni dio Sandžaka, odnosni novopazarski, tutinski i rožajski kraj bili su dijelovi za koje je Feriz Salković sa svojim ljudima bio zadužen. Bitno je spomenuti da su, pored Feriza, ove dijelove pokrivali i Beko Hajrović, Amir Kacović, kao i Vejsil Đukić i Sait Hadrović, ali je Feriz bio poznat kao najhrabriji i najuticajniji među njima, a samim tim i kao strah i trepet neprijateljskoj četi.

Kada je Kosta Pećanac došao u tutinski kraj te 1923. godine, odmah je bio upozoren i obaviješten o čuvenom komitskom lijeglu – selu Crniš, kao i o njegovom voÄ‘i, Ferizu Salkoviću. Za Feriza mu je rečeno da je izuzetno lukav, hrabar i da kao takav uživa veliki autoritet u svom narodu. Ipak, način na koji je ovaj komitski junak dočekao Pećanca se i dan danas sa radošÄ‡u i ponosom prepričava. Naredio je da se njegovi ljudi rasporede u svim dijelovima sela, a da samo ulaz ostane slobodan. Kada je ovaj četnički voÄ‘a ušao u selo bez ikakvih smetnji, to je doprinijelo njegovom samopouzdanju, ali je svakako ostao zbunjen kada ga je sam Feriz dočekao na sred sela. Salković je bio samouvjeren i takve je riječi uputio Pećancu. Rekao mu je da ako je sa mirom došao, tako će se i vratiti, ali da ako samo jedna dlaka sa glave bude falila nekom od ljudi iz sela, njegova vojska i on sam neće izvući živu glavu. Ovo je bilo veliko iznenaÄ‘enje za Kostu Pećanca, koji sigurno do tada nije doživio da mu neko prijeti. Grohotom se nasmijao, ali je Salković i na to imao odgovor. Podigavši jednu ruku, automatski su se čuli pucnji sa te strane sela, a podigavši drugu, aktivirala se i druga strana. To je bio trenutak kada je Kosta Pećanac shvatio da ispred sebe ustvari ima velikog heroja i ozbiljnog borca i sa svojom vojskom mirno je napustio taj kraj.

Ipak, to nije spriječilo strašnu vojsku Koste Pećanca da nemilosrdno ubija širom Sandžaka. Postoje izvještaji koji govore da su u selu Starčevići za jedno jutro ubili 27 duša, meÄ‘u njima i pet žena. ÄŒuvši za ove zločine, Salković je sakupio svoju vojsku i napao protvnike 1932. godine , kod Ribarića, što je bilo brzo i neočekivano za neprijateljsku vojsku. To je bio drugi poraz Koste Pećanca, a prvi je doživio od samog Jusufa Mehonjića, na planini Mačkovici.

O ovim, kao i o mogobrojnim podvizima ovog hrabrog komitaša može se pročitati u knjizi Sinovi Sandžaka, dvojice autora Haruna Crnovršanina i Nura Sadikovića. Na kraju je samo bitno naglasiti da su neprijateljske snage uložile mnogo truda i napora da likvidiraju ovog junaka, i nisu odustale čak ni do Drugog svjetskog rata, kada je on već bio u poznim godinama. 1943. Godine, ubija ga muslimanski izdajica iz Bihora, a Feriz za sobom ostavlja suprugu Šerametu i četvoricu sinova. Najstariji sin Avdul, nakon ubistva svog oca, nije htio gubiti vrijeme, već je odmah otišao da osveti svog oca, ubijajući njegovog ubicu i još sedmoricu ljudi iz sela. Ostali sinovi su prisilno otišli u Australiju, proganjani od strane agenata OZNE i UDBE.

Sjećajući se ovakvih ljudi, čitajući o njima i prepričavajući ovakve priče, Bošnjaci mogu sebi zagarantovati da će biti sačuvani od zaborava. Jer, da nije bilo hrabrih srca ovakvih Bošnjaka, koji su živote svog naroda stavljali ispred svojih, danas ne bi bilo ni nas.

Zanima vas i ovo?