Mahala - Kolumne

Praštamo li uspjeh drugim ljudima?

Piše: Aida Salihović

Uz jutarnju kahvu obično ,,prelistavam“ vijesti na različitim internet portalima i danas mi je za oko zapala jedna vrlo radosna vijest na bosanskom portalu Klix.ba; Deset novih doktora nauka promovirano na Univerzitetu u Sarajevu. To je zaista zadivljujuće, sa obzirom da se radi o najboljem univerzitetu u Bosni i Hercegovini, uzimajući u obzir da su svi ti ljudi uložili mnogo truda, znoja i vremena kako bi došli do te titule. Radi se uglavnom o doktorima lingvističkih, književnohistorijskih, socioloških, medicinskih, bioloških i stomatoloških nauka. Klix je svakako tu vijest objavio kao nešto lijepo, pozitivno i vrijedno svake pohvale, meÄ‘utim, dežurni komentatori na tom portalu se ne bi složili sa tim.


ÄŒitajući komentare, bila sam više nego zgrožena. Naravno, može se tu i tamo vidjeti i neki pozitivan, ali uglavnom su to komentari puni ironije, vrijeÄ‘anja, negdje čak i mržnje. Ipak, pored svega toga, nije ljubomora na nečiji uspjeh to što je meni ,,ubolo” oči. To je ustvari neprihvatanje činjenice da će ti ljudi, kako god stigli do titule doktora nauka, sigurno nastaviti jednako uspješno u svojoj državi ili van nje. Komentari kao što su: ,,srećno na birou”, ,,džaba vam titule kad nema posla”, ,,ne očekujete valjda da vas neko zaposli” su samo jedan od pokazatelja da smo tu gdje jesmo, samo zbog toga što čekamo da nam neko nešto obezbjedi, umjesto da budemo ti koji obezbjeÄ‘uju, kako sebi, tako i drugima. 


Sve ovo me je podsjetilo na čestitke koje sam dobijala kada sam diplomirala. Uglavnom, skoro svako ko mi je čestitao mi je poželio da uskoro nađem posao i da se ne mučim dugo na birou. Da se razumijemo, u mom slučaju se ipak radilo o dobronamjernim željama, bez trunke ironije. Ali zar je moguće da za nas danas ne postoji nijedna druga opcija osim čekanja i biroa?


Istina je da živimo u državi koja mnogo više uzima nego što daje. Istina je da nam budućnost nije toliko svijetla. TakoÄ‘er, istina je da nam neće ni biti, sve dok ne uzmemo stvari u svoje ruke. Žalosno je što je toliko pesimizma i gorčine u mladim ljudima, a posebno u onima koji su obrazovani, jer od svoje države nisu dobili ono što su htjeli. Žalosno je što su država i njen posao sve što želimo od života. Zar je moguće da jedan stomatolog neće otvoriti svoju ordinaciju? Jedan doktor književnohistorijskih nauka sigurno ima mnogo više opcija, od toga da čeka koji će ga državni univerzitet zaposliti. Doktor socioloških nauka će sigurno na nakreativniji mogući način iskoristiti svoje znanje i titulu i samim tim doprinijeti poboljšanju situacije u društvu. Za doktore medicinskih nauka je lako da na svakom koraku pokažu svoju humanost. Biolozi nas uvijek mogu iznenaditi nekim novim otkrićem. Lingvisti nekim novim pravilom. 


Zar stvarno mislite da su ti ljudi provjeli osam godina u visokoobrazovnim institucijama (4+1+3, ili 3+2+3), uz sate učenja i mučenja, bezbroj neprospavanih noći i briga i na kraju došli do ovdje da bi čekali da im nešto padne sa neba? Ja ipak mislim da ne. I želim im puno uspjeha.

Zanima vas i ovo?