Cooltura - Historijska čitanka

Sandžački muslihuni – ljudi koji mire nepomirljivo

Kada su prije nekoliko godina moderni evropski zakoni postali obaveza za zemlje Balkana na njihovom putu ka evropskoj porodici, u balkanskom sudskom sistemu su se prvi put javili tzv. sudski medijatori.

Stariji ljudi u zabitim sandžačkim selima nisu znali šta ta riječ tačno znači. No, kad su im bliže pojasnili posao medijatora, sa osmjehom su odgovarali: „Pa, to su muslihuni. Njih je, otkad znamo za sebe, imalo svako sandžačko selo.“

Ti ljudi, u narodu blagosiljani, a u svetim knjigama označeni sa svetom misijom, od davnina prte staze mirovnjaštva. Oni su dio sandžačke tradicije, danas osavremenjene i predstavljene kao evropski standard.

Bilo je raznih vremena, različitih zakona i država koje su Sandžakom vladale, ali institucija muslihuna, mirovnjaka, ljudi koji mire zavađene strane, vijekovima je opstajala kao alternativna parasudska institucija.

Porodična tradicija

Muslihun, kažu, ne može biti svako. Mora se imati porodična tradicija koja se prenosi negdje i do 10 generacija unazad.

Muslihun mora biti prvo poštovan u svojoj kući, pa nakon toga u selu, ali imati i uroÄ‘eni dar za mirenje. Prvu lekciju koju su morali naučiti novi muslihuni od onih starijih, iskusnih mirovnjaka, sastajala se od tri tačke.

Prva, nikada se ne svrstavaj na jednu stranu.

Druga, nemoj mnogo govoriti.

I treća, pazi da ti ljudi riječ ne bace za vrata.

Naizgled prosta lekcija, ali je ona zapravo početak, suština i kraj ovog drevnog sandžačkog zanata. Zaista se pravda ne može donijeti ako se muslihun svrsta na jednu stranu, jer je pravda neutralna.

Mnogo priče devalvira rečeno, ali i ostavlja mogućnost da onaj koji mnogo govori može pogriješiti prije nego onaj koji malo govori. Metafora „bacanje riječi za vrata“ pokazuje bojazan da ljudi mogu izgovorenu riječ uzeti za neozbiljnu.

Nije slučajnost da se ova institucija pojavila na prostoru gdje je živjelo bošnjačko-muslimansko stanovništvo, gdje je osnova za rješavanje konflikata bilo šerijatsko pravo.

Sama riječ „muslihun“ je arapskog porijekla i izvedena je iz jednog dijela Kur’anskog ajeta:

„Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata…“(Kur’an, sura Al-Hudžurat, 10)

Zabilješka muslihuna

U bilježnici jednog od muslihuna sandžačkih piše i ovo:

„Život čine sitnice, ali kada se sitnice nagomilaju, bukne velika vatra. Tako je od sitnica došlo do nesporazuma izmeÄ‘u komšija, rodbine, porodica Ljajića i Dautovića. Kako rekoše prilikom pomirenja, ‘da smo mogli i vazduh bi podijelili’. Nakon osam i pol sahata uspjeli smo da ih pomirimo. Pomirenje je obavljeno u džamiji Pluničkoj na jacijski namaz. Bilo ih je njih 26 sa obje strane – Ljajića i Dautovića. Imao se utisak da je i džamija bila ispunjena radošÄ‡u. Potom smo obišli skupa oba plemena i porodice. Hvala Bogu što nam pomože da pomirimo ove ljude, jer je veliki belaj mogao izbiti svakog momenta. I mučno je, najmučnije… kada se izaÄ‘e pred kuću pa se ne poselami rod, da se ne naljuti dom. I kada komšija ne doÄ‘e komšiji na mobu. Ali u Plunjcima sada dobro je i mirno je. I lijep je osjećaj kada pomiriš…“

 
U današnjim pravnim sistemima posljednjih 30 godina se pokušavaju pronaći načini rješavanja sporova mirnim putem meÄ‘u strankama uz pomoć posrednika, arbitara ili moderno nazvanih medijatora. Glavna uloga medijatora je da na sporazumni način riješe spor, kako bi se u znatnoj mjeri rasteretili preopterećeni sudovi.

MeÄ‘utim, tradicija muslihunstva seže vijekovima unazad. Mnogo je mudrosti i one sitne, praktične i još toliko iskustva nataloženo u njihovoj misiji.

Ti ljudi su spoznali da je ljudski griješiti, ali i božanski pomoći da se do mirenja doÄ‘e, da se smire riječi i da se umiri krv.

Zanima vas i ovo?