Mahala - Kolumne

ALFRED ADLER - SUŠTINA I POSTANAK KARAKTERA

Pod karakterom razumijevamo pojavljivanje određene forme u kojoj se izražava duša čovjeka koji teži da sebi razloži zadatke života. "Karakter" je, prema tome, socijalan pojam. To je duševni stav, način na koji se čovjek odnosi prema svojoj okolini, glavna linija na kojoj se ostvaruje njegov nagon za važenjem u vezi s njegovim osjećajem zajednice.

Karakterne crte nisu nikako, kao što mnogi misle, urođene, od prirode date, nego se mogu uporediti sa linijom vodiljom koja prati čovjeka i dopušta mu da bez mnogo razmišljanja u svakoj situaciji izrazi svoju jedinstvenu ličnost. One ne odgovaraju nikakvim urođenim snagama i supstratima, nego su, iako veoma rano, stečene, da mogu čvrsto održati određen način hoda.

S obzirom na sve pojave u psihičkom životu, a naročito s obzirom na postanje karakternih crta, moramo potpuno odbaciti značaj nasljednosti. Nema nikakvih razloga koji bi mogli pomoći da se u toj oblasti usvoji učenje o nasljednosti. Razlog što ima karakternih crta koje su zajedničke nekoj cijeloj porodici, narodu ili rasi, leži prosto u tome što se ljudi ugledaju jedni na druge. Što u sebi razvijaju crte koje su jedni od drugih doznali i usvojili. Na dokaz da se u gdekojoj porodici izreda javljaju zlikovci mora se odgovoriti da tu tradicija, pogled na život i hrđav primjer idu ruku podruku, da se djeci, na primjer, baš krađa preporučuje kao jedna mogućnost života.

To isto vrijedi naročito i za težnju za važenjem. Teškoće na koje nailazi svako dijete čine da nijedno dijete ne odrasta bez te težnje. Na tvrđenje da djeca svojim karakternim crtama tako često liče na svoje roditelje moramo odgovoriti da na dijete u njegovoj težnji za važenjem utiče ponašanje ljudi iz njegove okoline, koji sami zahtevaju važenje i uživaju ga.

Cilj nadmoćnosti je tajni cilj zbog dejstva osjećanja zajednice, on se može samo tajno razvijati i svagda se krije iza prijateljske maske. Ali, moramo utvrditi da on ne bi mogao tako bujno rasti kad bi ljudi jedan drugog bolje razumijevali. Jer u svome poznavanju čovjeka nismo daleko stigli. Mi živimo u zamršenim kulturnim odnosima, i oni pravilno školovanje za život čine veoma teškim. Narod je stvarno lišen najvažnijih sredstava za razvijanje oštrovidosti, a škola nije dosad ništa više uradila nego što je pred djecom razastrla izvjesno gradivo znanja i pustila da se djeca odatle "nažderu" čega su mogla i šta su htjela, ne izazivajući pri tom njihov interes. Najvažnija pretpostavka za postizanje poznavanja čovjeka dosad je i suviše malo uvažavana. U tim školama i mi svi dobili smo svoja mjerila za prosuđivanje čovjeka. U njima smo, doduše, naučili da stvari dijelimo na dobre i loše i da ih razlikujemo jedne od drugih, ali smo ostali bez revizije. 

Tako smo ponijeli nedostatak sa sobom u život i gradimo na njemu cijelog svog života.    

 

 

 

(Odlomci iz knjige "Poznavanje čovjeka" od istoimenog autora.)

 

 

Zanima vas i ovo?