Mahala - Zanimljivosti

Prvi put na bosanskom jeziku pjesma Victora Hugoa o Muhammedu, a. s.

Pjesma je nastala 15. januara 1858. godine, a prilikom valorizacije Igoova književnog djela na ovim prostorima pjesma je ostala potpuno neprimjećena i zanemarena. Akademik Enes Karić, uz uvodni tekst, pripremio je original i prijevode pjesme. Prijevod na bosanski se prvi put pojavljuje i urađen je za ovaj prilog.

Victor Hugo (Viktor Igo, 1802-1885), slavni francuski i svjetski književnik (poglavito romanopisac, pjesnik i esejist), napisao je veliki broj pjesama u kojima oslovljava islamske motive kao i Mediteran obilježen islamom i muslimanima. U dva njegova djela, u "Les Orientales" (“Istočnjaci“, odnosno “Istočnjačke pjesme“, “Pjesme o Istoku“) i u opsežnom djelu "La Légende des siècles" (Legenda vjekova), Victor Hugo je uvrstio veliki broj svojih slavnih poetskih djela koja tretiraju, izbliza ili izdaleka, islamske motive, detalje, osobe.

Zbirka "Les Orientales" pojavila se 1829. godine, dok se zbirka "La Légende des siècles" pojavila negdje u periodu od 1855. do 1876. godine, u četiri sveska. Za nas je ovom prilikom zanimljivo njegovo djelo Legenda vjekova. Naime, “grandiozni poduhvat Legenda vjekova zamišljena je kao niz pjesama u kojima se obuhvata cjelokupni razvitak čovječanstva.“  U Legendi vjekova Victor Hugo je 15. januara 1858. godine spjevao pa potom objavio svoju veliku pjesmu o Muhammedu, a.s. (“Nova hidžretska godina“ – "L’an neuf de l’Hégire") o kojoj ćemo ovdje dati nekoliko informacija (a dobrotom “Preporoda“ ovu slavnu poemu objavljujemo na francuskom originalu, zatim u bosanskom prijevodu iz pera profesorice Sabine Berberović, te u arapskom prijevodu).

Napominjemo da se naslov ove Hugoove pjesme ("L’an neuf de l’Hégire") u različitim tekstovima različito prevodi. Ima prevoditelja koji smatraju da se umjesto “Nova hidžretska godina“ francuska sintagma “L’an neuf de l’Hégire“ treba prevesti kao “Godina deveta po Hidžri“, ili čak kao “Devet hidžretskih godina“ ("Hijri Nine Years"), kako stoji u djelu “Victor Hugo’s Eastern View“ od Asgara Zeynalova. Ne sporeći da su ovi različiti načini prevođenja ovoga naslova i mogući i ispravni, u priređivanju ove velike poeme Victora Hugoa za njezino objavljivanje mi smo se opredijelili za to da francusku sintagmu “L’an neuf de l’Hégire“ treba prevesti kao “Nova hidžretska godina“. Naime, njezin autor Victor Hugo opisuje smrt Muhammeda, a. s., i njegovo preseljenje na Bolji svijet. Taj se veliki događaj zbio jedanaeste godine po Hidžri, a ne devete godine po Hidžri. Poslanikova smrt najavljuje “novu hidžretsku godinu“ ili epohu u koju će muslimani stupiti nakon smrti Muhammeda, a. s. Doći će doba prosperiteta, smiraja i zadovoljstva – kao da je jedna od poruka naslova ove Hugoove pjesme.

 

VICTOR HUGO – NOVA HIDŽRETSKA GODINA

Kao da je slutio da mu se čas bliži,

nikome više nije zamjerao;

Hodao je pozdravljajući prolaznike;

Vidjelo se kako svakim danom stari, iako imade

tek dvadeset sijedih u svojoj crnoj bradi;

Ponekad bi zastao da gleda kamile dok piju,

sjećajući se dana kada je i sam kamile vodio.

Činilo se da vidi Raj, doba ljubavi,

Vremena prošla, doba pradavno.

Čelo mu bješe visoko, lice carsko,

Obrva glatka, oko duboko i hitro,

Vrat poput grla srebrne amfore,

Izgled Nuha koji zna tajnu potopa.

Kad bi ljudi dolazili da se posavjetuju, sudac bi ovaj

puštao jednog da potvrđuje, drugog da se smije i poriče,

slušao bi šutke i govorio posljednji.

Na ustima mu je uvijek molitva bila;

Jeo je malo, stišćući trbuh kamenom;

Svoje je ovce sam muzao;

Sjedio bi na zemlji i svoju odjeću šio.

Postio je duže od drugih u dane posta,

iako je gubio snagu i više nije bio mlad.

U šezdeset trećoj godini groznica ga uhvati.

Pročita opet Kur’ān svojom rukom ispisan,

pa Zejdovom sinu dade svoju zastavu,

i reče: “Bližim se svojoj posljednjoj zori.

Nema božanstva osim Boga. Za Njega se bori!“

U oku je, sjenom prekrivenom, nosio sjetnu tugu

starog orla koji mora napustiti svoje nebo.

Pođe u džamiju po svom običaju,

oslanjajući se na Aliju, u pratnji ljudi;

Sveta zastava se vihorila na vjetru.

Blijed, okrenuvši se ljudima, povika:

“Narode, dan se gasi, čovjek prolazi i nestaje;

Prašina i noć, to smo mi. Samo je Bog velik.

Ljudi, ja sam slijepac i neznalica sam.

Bez Boga bih bio niži od pogane zvjeri.“

Jedan šejh mu reče: “O predvodniče istinskih vjernika! Čim te čuo,

svijet je u tvoju riječ povjerovao;

Na dan kad si se rodio jedna zvijezda se pojavi,

i padoše tri kule Kisreve palače.“

On odgovori: “O mojoj smrti meleci vijećaju;

Bliži se čas. Slušajte. Ako sam o nekome od vas

ružno govorio, neka ustane, ljudi, i nek me pred svima

vrijeđa i grdi dok nisam umakao;

Ako sam nekog udario, neka me udari.“

I ćutke pruži svoj štap prolaznicima.

Neka starica, strižući ovcu

na pragu kuće, viknu: “Bog ti pomogao!“

Činilo se kao da tužan prizor gleda,

u misli zadubljen; odjednom, zamišljen, progovori: “Čujte me,

svi, ja sam tek jedna riječ na ustima Allaha;

Kao čovjek sam pepeo, a vatra kao poslanik.

Dovršio sam nesavršenu svjetlost Isaovu.

Ja sam, djeco, snaga; Isus je bio blagost.

Sunce ima uvijek zoru za prethodnicu.

Isus je bio prije mene, ali on nije Uzrok.

Rodila ga je Djevica koja je mirisala ružu.

Ja sam, kao živo biće, upamtite dobro,

tek limun od poroka pocrnio;

Čudnu sam blizinu svih grijeha doživio;

Na mojoj koži više je [bilo] sramote nego blata na cesti,

a tijelo mi je [bilo] svo zlom obeščašćeno;

O čujte svi, u trenu bi me proždrli,

kad bi u tami samotnog lijesa

za svaku grešku po jedan crv iz zemlje došao.

Sine, prokletnik se ponovo rađa na dnu hladne rake

Da bi ga opet crvi proždirali;

Svaki put njegovo tijelo oživi, sve dok bol,

prestajući, ne otvori spokojni beskraj za njegov let.

Sine, ja sam ništavno polje plemenitih bitaka,

Čas bijah uzvišen, čas ništavan,

a zlo se s dobrom u mojim ustima smjenjuje,

k’o pijesak i čatrnje u pustinji;

Al’ ipak bih, o vjernici!

krio u sjenci glavu od strašnih anđela/meleka

koji bi čovjeka u tmine opet spustili;

U pesnicama sam ponekad sukao njihove zloslutne ruke;

I poput Jakuba sam se često noću, stopu po stopu,

borio protiv nekog koga vidio nisam;

Al’ život mi je najviše zbog ljudi krvario;

bacili su na mene svoju mržnju i svoju zavist,

a ja u sebi osjećah istinu,

i protiv njih se borih, ali bez gnjeva,

i u borbi sam uzvikivao: “Neka!

Sam sam, go, krvarim, ranjen; to mi je draže.

Neka me svi tuku! Nek’ im je sve dopušteno!

I kad bi neprijatelji moji što me udaraju,

imali sunce s lijeve i mjesec s desne strane,

kad bi me na tom uskom putu napali,

nikad me u bijeg ne bi natjerali!“ I sad sam

poslije četrdeset godina borbe,

do ruba groba dubokog stigao,

preda mnom Allah, svijet iza mene.

A vi koji ste me u toj kušnji slijedili,

kao Grci Hermesa i Hebrejci Levija,

teško ste patili, ali ćete zoru ugledati.

Nakon hladne noći, vidjećete zoru kako sviće;

Narode, nemajte sumnje; Onaj koji je razasuo

lavove po liticama Džebbel-Kronnega,

bisere po moru i zvijezde po tmini,

može i turobnom čovjeku dati malo radosti.“

I nastavi; “Vjerujte, bdijte; pognite čela.

Oni koji nisu ni dobri ni zli ostaće

na zidu koji razdvaja Raj od provalije,

previše crni za Boga, previše bijeli za zločin;

Gotovo niko nije dovoljno čist od grijeha

da ne bi zasluživao kaznu; nastojte,

dok molite, cijelim tijelom zemlju dodirnuti;

Džehennem će u svojoj kobnoj tajnovitosti

spaliti samo ono što nikad pepeo nije dotaknulo, a Bog,

onome ko ljubi mračnu zemlju, otvara nebo plavo;

Budite milosrdni; budite sveti; budite pravični;

Gore su čiste voćke u visokim krošnjama,

konji zlatom osedlani, i, za bijeg od sedam božanstava,

kočije žustre s munjama umjesto osovina;

Svaka hurija, vedra, neporočna, sretna,

u kućici od izdubljenog bisera obitava;

Džehennem čeka prokletnike; zla kob!

Imaće cipele od vatre od čije vreline

će im glava ključati poput kotla.

Lica odabranih biće ljupka i ponosna.“

Zastade, puštajući ljude da nadu osjete.

Pa sporim korakom krenu opet i nastavi:

“O vi koji živite! Ponovo kažem svima da je došao čas

da se sklonim u drugo prebivalište;

Zato požurite. Sad je vrijeme

da me razotkriju oni koji su me poznavali,

i, ako sam činio nepravdu, da mi pljunu u lice.“

Ljudsko mnoštvo se nijemo razmicalo dok je prolazio.

Opra bradu na izvorima Abufleje.

Neki čovjek mu zatraži tri drahme, i on mu plati,

rekavši: “Bolje platiti ovdje nego u grobu.“

Ljudi su očima kao u golubice

gledali ovog plemenitog čovjeka, njegovu snagu;

Svi su plakali; i kad se kasnije domu svom vratio,

mnogi ostadoše ne sklopivši oka,

noć na kamenu provedoše.

Sutra ujutro, vidjevši da zora stiže:

“Ebu Bekre, reče, ne mogu ustati,

Ti uzmi Knjigu i moli!“

Njegova žena Aiša bješe iza njega;

Slušao je kako je Ebu Bekr čitao,

i često tihim glasom dovršavao ajet;

I plakali su dok se tako molio.

Predveče se na vratima Melek Smrti

pojavi, tražeći dozvolu da uđe.

“Neka uđe.“  Pogled mu osvijetli

ista jasnoća kao na dan rođenja;

A  melek [smrti] reče: “Bog želi tvoje prisustvo.“

– “Dobro“, odgovori on. Sljepoočnicama mu preletje drhtaj,

uzdah mu otvori usne, i Muhamed umrije.

(Victor Hugo, 15. januar 1858.)

Prevela s francuskog:  Sabina Berberović​

preporod.com

Zanima vas i ovo?