Cooltura - Knjigofil

Dževad Karahasan - Priča o vratima

Jedno vrijeme sam se čak bavio mišlju da napravim jednu klasifikaciju ljudskih karakternih tipova prema načinima otvaranja vrata i da tačnost te moje klasifikacije pokažem na primjerima iz književnosti, ali u ostvarenju te namjere nisam predaleko dogurao jer se ljudi u književnosti premalo posjećuju tako da se, u skladu s tim, i premalo vrata otvara. Svejedno i dalje mislim da bi jedna klasifikacija prema tome kako ljudi otvaraju vrata bila bolja od one koju su meni ukucavali u glavu na nastavi psihologije, s kolericima i flegmaticima koji su kolerici i flegmatici naprosto ili po sebi. Ako ni zbog čega drugoga, ova bi moja klasifikacija bila bolja zato što jedna klasifikacija karakternih tipova prema načinu otvaranja vrata mora voditi računa o neraskidivoj povezanosti karaktera i sudbine, a time bi se izbjegla temeljna greška one klasične klasifikacije koju ja znam i ne volim.

Takva klasifikacija bi bila od velike pomoći trgovačkim putnicima, inkasatorima, policajcima, prodavačima pretplata, prosjacima i svim drugim ljudima koji su profesionalno ili karakterom obavezani zvoniti na vratima nepoznatih ljudi. Ako si upoznat s tim kako se koji karakterni tip ponaša pri otvaranju vrata (a dobro si upoznat zahvaljujući ovoj mojoj klasifikaciji) ti gotovo pouzdano znaš ko stoji s one strane vrata na koja si pozvonio prije nego si ga vidio i s njim razmijenio jednu jedinu riječ, a to ti omogućuje da prvu rečenicu, koja je kako znamo uvijek i u svemu najvažnija, prilagodiš karakternom tipu onoga ko će ti otvoriti a trenutno stoji s one strane. Time što si svoju prvu rečenicu prilagodio njemu, ti si sebi omogućio da se dobro predstaviš i dobro se plasiraš u njegovim očima, a time si došao na pola puta do uspjeha. Zato bi ova moja klasifikacija bila nezaobilazan dio svakoga stručnog priručnika za profesije koje se upražnjavaju pred tuđim vratima.

Tako, na primjer, on viri kroz špijunku na svojim vratima pred kojima ti stojiš. Viri i ti si opazio da viri, a pravi se da ga nema. Onda zaklopi špijunku i razmisli, pa odluči da ga ipak ima kod kuće te se muklim glasom raspituje iznutra ko si ti i šta hoćeš. Ako tako radi ti znaš da je unutra jedna stara žena koja živi sama i znaš da je sve u redu (stara žena koja živi sama a razdragano otvara nepoznatim tipovima sigurno nije u redu, ili po glavi ili po životu koji je proživjela). Ako sve to radi a nije stara žena, ti znaš da imaš posla s ljudskim stvorenjem koje će se kad tad odati trgovini bilo koje vrste i u tom poslu propasti. Zato bismo takve ljude mogli svrstati u trgovački karakterni tip. Oni o sebi jako dobro misle i vjeruju da su zaslužili sve bolje od onoga što su dobili, pa i jedan malo bolji svijet kao mjesto boravka. Zbog tog uvjerenja koje vremenom postane osjećanje (ako redoslijed nije obrnut, ako naime uvjerenje nije poteklo iz osjećanja, ako dakle oni nisu najprije osjećali da su bolji od svijeta koji ih je zapao pa onda našli i racionalne dokaze za to) oni povjeruju da su ugroženi jer će im se nedostojni svijet prije ili kasnije osvetiti za njihovu superiornost. Zato se oni već od ulaska u zrelo životno doba pripremaju za taj "konačni obračun" sa svijetom, zato se kod njih već u mladosti mogu primijetiti nepovjerljivost i sumnjičavost, zato se oni naprosto ne znaju opustiti jer su stalno zabavljeni "strategijama odbrane" kako bi oni rekli. I tako, budući da stalno razvijaju te svoje "strategije odbrane" oni se tako dobro pripreme da za svaku zamislivu životnu situaciju smisle jedan potez viška. Zbog tog poteza viška oni izgube svoj "konačni obračun" sa svijetom, zbog tog poteza viška oni propadnu u pokušaju da trguju sa životom, zbog tog poteza oni otvore i tebi.

Ako izostane virenje kroz špijunku a ostalo je veoma slično opisanome ponašanju trgovačkog tipa, jasno ti je da iza vrata na koja si pozvonio stoji pripadnik lihvarskog tipa. Ako se dakle ne pokreće poklopac na špijunki, ako s one strane vrata niko ništa ne pita i sve izgleda kao da unutra nikog nema, a jedva uhvatljivi zvukovi kakvi nastaju kad neko nenamjerno strugne cipelom po podu (nije u predsoblju uključio svjetlo da se ne bi odao) ili se nasloni rukom na vrata, ako takvi zvukovi odaju da se neko s one strane pritajio, ako stojiš, rekoh, pred vratima a to se događa, znaj da je unutra jedan od onih ljudi koje kod Dostojevskoga njihovi bližnji s pravom iako bez razloga ubijaju sjekirom, a u stvarnosti ih svi mi uzalud izbjegavamo. Po vanjskim manifestacijama je ovaj karakterni tip veoma blizak tipu trgovca, ali mu je u biti gotovo suprotan: lihvar je oprezan a ne sumnjičav, on se lukavstvom brani od svijeta jer je nesiguran i boji se da je on tako mali preslab za jedan tako ogroman svijet, on je nezadovoljan sobom i zabrinut nad svojim slabostima toliko da i ne stigne pomisliti kako je zaslužio neki bolji svijet. On se muha iza zatvorenih vrata, otpuhuje i dovija se kako odgonetnuti ko mu je pozvonio jer nije siguran da ima adekvatan odgovor na izazov koji mu stoji pred vratima. Ali i on na kraju uvijek otvori jer nije dovoljno skeptičan (može li se u ovom svijetu uopće biti dovoljno skeptičan - to su bojim se samo oni što su izbjegli da se rode), otvori i shvati da je opet prevaren i to dvostruko. Prvo, prevaren je jer je njegovo čekanje bilo mnogo gore od tvoga i, drugo, prevaren je jer nešto očekuje od tebe a morao bi znati da nema te posjete i tog posjetioca koji pristojnu čovjeku mogu donijeti neko istinsko dobro.

Lihvari su mi zbog njihovog straha pred svijetom i svim onim što na svijetu postoji jako odvratni, ali su mi ipak mnogo manje odvratni od ljudi koji mi liče na mene. To su oni tipovi što su davno od svega odustali a uporno se prave da se još uvijek oko koječega trude (time uspiju prevariti jedino sebe ali oni to, naravno, ne uspijevaju ili odbijaju primijetiti). To su oni tipovi s kojima pristojni ljudi ni u ludilu ne telefoniraju jer on najprije pusti da telefon beskrajno dugo zvoni prije nego podigne slušalicu a onda opet pusti cijelu jednu praznu vječnost da protekne između dizanja slušalice i njegovoga jedva čujnog "halo". Ako si takvome jednom pozvonio na vrata, deset puta ćeš odustati od onoga što si namjeravao i zbog čega si, uostalom, pozvonio, ako svoje namjere nisi zaboravio čekajući da ti on otvori. On ne gleda kroz špijunku i ne muha se iza vrata trudeći se da bude nečujan, on ne othukuje negdje u pozadini i ne smišlja "strategije" da se odbrani od tebe - on naprosto odgađa jer smatra (vraga "smatra", on osjeća!, on zna!) da je čista dobit svaka sekunda u kojoj mu se ne dogodi ništa pa ni susret s tobom. On se, nesretnik, rodio s ogromnim manjkom vitalne energije i bez imalo povjerenja u svijet, a onda vremenom uvidio da će mnogo ugodnije boraviti na svijetu uspije li te svoje hendikepe pripisati stvarnosti samoj. Taj lukavi naum on pokušava izvesti mudrujući o tome kako su svi blagoslovi ponuđeni nam u ovom svijetu, od hrane i kretanja do ljubavi i sna jako opasni za nas jer u krajnjoj liniji, kako god okreneš, oni vode u bolest i smrt kojima naš boravak ovdje završava. On je dakle jedan umorni sivi gnjavator koji malkice radosti ima jedino od onih susreta što ih je uspio izbjeći i od onoga što mu se nije dogodilo. Zbog takvih tipova treba biti uporan i zvoniti barem tri puta, zvoniti sve dok ga se ne natjera da otvori. Za to treba vremena, ali to treba učiniti.

Čista suprotnost ovome je takozvani agresivni tip koji otvori neobično brzo, takoreći čim si pozvonio, i to otvori naglo, jednim kratkim trzajem, ali samo onoliko koliko mu treba da uglavi lice između vrata i dovratka i strogo te upita "šta treba?" Svaki put, ali doslovno svaki put, kad ti takav jedan otvori vrata krivo ćeš povjerovati da su zakačena lancem i da onaj trzaj s kojim su se zaustavila dolazi otuda što je lanac, naglo zategnut do kraja, cimnuo vrata i tako ih zaustavio. Krivo i po milioniti put krivo! Taj tip uopće ne stavlja lanac, on se ne brani od svijeta nego ga, naprotiv, napada. A trzaj s kojim su se vrata zaustavila nakon što su se otvorila tačno za širinu glave dolazi otuda što je on jednim trzajem odvojio vrata od dovratka i drugim trzajem ih zaustavio kad su se otvorila koliko njemu treba. On je to tako uradio jer on sve tako radi, on je u svemu kratak i efikasan. On takoreći naprosto trza. On zato i pita "šta treba?", a ne recimo "Ko ste Vi?" ili nešto slično. Briga njega ko si ti i ko sam ja, on se ne pita ni ko je on sam, njemu je samo do toga da stvar bude urađena i to što prije. Njegovo užurbano pitanje, naizgled nervozno otvaranje vrata, otvor koji ti dozvoljava da vidiš samo njegovo lice, sve to te čini radoznalim i ti se počneš doslovno boriti da nekako prodreš unutra. A u svojoj gluposti ili naivnosti ne znaš, to jest potpuno zaboraviš, da te unutra čeka upravo taj čovjek što ti je otvorio, čovjek koji uvijek tačno zna šta hoće i kako najlakše postići to što hoće, dakle jedan od onih besmislenih uspješnih ljudi za koje je malo reći da su dosadni jer su oni dosada sama.

Lanac na vrata ne stavljaju ni pripadnici karakternog tipa srdačnih ljudi koji također otvore odmah, gotovo prije nego nego zamre zvuk zvona. Ali oni otvore jako široko, u pravilu toliko da vrata stoje okomito u odnosu na zid, stanu usred otvora i obrate ti se. Pri tom desnom rukom drže vrata a lijevu drže spremnu da te njezinim pokretom pozovu unutra jer su oni srdačni ljudi, dakle ljudi koji su takoreći rođeni da svakoga pozivaju unutra i tako na kraju budu obavezno prevareni. To što te tvoj srdačni domaćin nije pozvao unutra prije nego te je uopće oslovio nema međutim mnogo veze s prevarom kojoj je on prošli put bio žrtva, tom tipu pripadaju izrazito karakterni ljudi a karakteran čovjek ne uspijeva naučiti stvari koje su protiv njegova karaktera, a nepovjerenje u svijet i njegove pojave bilo bi, zar ne, izrazito protiv njegova karaktera. On te nije odmah pozvao unutra zato što je on taktičan i lijepo odgojen, a kao takav on zna da ne smije nuditi a pogotovo činiti ljubaznosti za koje nije zamoljen. Zato on čeka s pozivom dok ti ne kažeš ili pokažeš da bi želio ući.

Po tome se srdačni tip bitno razlikuje od razdraganog. Razdragani tip, naime, nema takta i naprosto se ne da odgojiti, on se siromah toliko raduje životu da naprosto zaboravi kako na svijeta ima i zla, tako se on raduje čak i posjetiocima, jednako najavljenim i nenajavljenim. On vrata otvara širom i ispušta ih iz ruke tako da ona često udare u zid ako u podu nije ugrađen onaj gumeni čep što im ne dozvoljava da se otvore preko propisane mjere. On ne čeka ništa, on te odmah pozove da uđeš jer se on i tebi raduje. Oni su krasni, oni su čista radost u očima onih ljudi koji ih mogu podnijeti.

 

(Odlomak iz romana "Sara i Serafina" od istoimenog autora.)

Zanima vas i ovo?