Cooltura - Knjigofil

C. G. Jung: Duša je svjetski problem

Kao što je tijelu potrebna hrana, i to ne bilo koja već samo ona koja mu prija, tako je i duši potreban smisao njenog bića, i to ne bilo koji već onaj slika i ideja koje mu prirodno odgovaraju, to jest one što su od nesvjesnog pokrenute.

Prava istina može zadovoljiti razum ali ona nikad ne pokazuje smisao ljudskog života, kojeg duša obuhvata i izražava. Psihoneuroza je u krajnjem slučaju, bolest duše koja nije našla svoj smisao. Ali iz ove bolesti duše nastaje svekoliko duhovno stvaralaštvo i svekoliki napredak duhovnih ljudi i razlog bolesti je duhovna regresija, duševna neplodnost.

Ko vazda u strahu živi ima za to i razloga. Nije mali broj pacijenata kojima se strah mora ulivati, pošto se izgubio nagon zakržljalosti; čovjek koji ne strahuje stoji na ivici provalije...

Bog je opšte iskustvo, koje samo nejaki racionalizam i odgovarajuća teologija zamračuju. Nauka traga za istinom... 

Neuroza u stvarnosti obuhvata dušu bolesnikovu ili bar njezin bitni dio, i ako bi se ona kao odgovarajuća racionalizovana namjera mogla otkloniti kao bolestan zub, time se ne bi ništa postiglo već nešto suštinsko izgubilo to jest toliko koliko je misliocu cilj sumnja u istinu, ili moralnom čovjeku iskušenje, ili da se hrabar čovjek oslobodi straha. Neuroze se otarasiti znači isto što i postati izlišnim predmetom, jer život baš time gubi svoj vrhunac i smisao. Bolesnik se mora naučiti ne na to kako da je se oslobodi već kako da je "nosi".

Izgleda da bi opštoj duši čovječanstva više odgovaralo ako bi se na smrt gledalo kao na ispunjenje smisla života i kao njegov najistinskiji cilj umjesto kao na besmisleni prestanak.

Smrt je drugo rođenje i proteže se preko groba. Bolje je sa vremenom ići napred nego protiv vremena nazad. Bilo bi dakle sa duševno ljekarskog stanovišta poželjno, ako bismo pomislili da je smrt samo prelazak, dio jednog dugog i trajnog životnog procesa. Još je razumljivije da je volja za životom jednaka volji za smrću.

A ipak kraj života to jest smrt biće samo tada razuman cilj, ako je život ili toliko bijedan da je najposle radostan ako uopšte prestane, ili ako postoji uvjerenje da sunce sa istim posljedicama sa kojima se diže u podne isto tako teži zalasku "da bi obasjalo daleke narode".

Čovječanstvo je psihološki uglavnom još u stadijumu djetinjstva. Velikoj većini su potrebni autoritet, vođenje i zakoni.

Tako smo mi s jedne strane disciplinovani, organizovani i racionalni, ali s druge strane stoji ugnjeteni primitivac lišen obrazovanja i kulture. Ovo objašnjava mnoge naše padove u zastrašujuće varvarstvo. U gomili, bez sumnje, i najveća masa poseduje vazda pravu istinu ali isto tako - najveće katastrofe.

Mržnja čovjeka uvek se usredsređuje na nešto što njegova vlastita hrđava svojstva dovode do svijesti.

Riječi su postale dosta jeftine. Bivstvo je skuplje i zato radije zamjenjuje riječ.

Nama u zaprepašćujućoj mjeri prijete ratovi i revolucije koji nisu ništa drugo do psihičke epidemije. U svako doba nekoliko miliona ljudi se nađe u zaslijepljenosti i mi ponovo imamo svjetski rat ili uništavajuću revoluciju. Umesto što je izložen divljim zvjerima, strmoglavim stijenama, poplavama, čovjek je sada izložen svojoj duševnoj elementarnoj sili. Psihičko je snažna sila koja mnogostruko prevazilazi sve druge sile zemlje. Ljubi se buka pošto ona ne dozvoljava da se dođe do riječi.

Duša je mnogo komplikovanija i nedostupnija od tijela. Ona je takoreći polovina kosmosa koja utoliko postoji ukoliko ju je čovjek svjestan. Zato duša nije samo lični već i svjetski problem.

Opasnost što nam svima prijeti ne dolazi iz prirode već od ljudi, od duše pojedinaca i mase. Potrebno je samo skoro neprimjetno narušavanje ravnoteže neke vodeće glave pa da svijet zaroni u krv, vatru, radioaktivnost.

Zanima vas i ovo?