Cooltura - Knjigofil

Dvije pjesme Marka Vešovića

Svitanje

 

Stojim na straži. U osvit. U blizini je kuća.

Zapravo, žućkasta straćara. Pokraj nje jablan

Nad bunarom. Jablan je visok, zbog nečeg

Čini mi se, koliko je i bunar dubok.

Ponad kuće se, ko nad Itakom, omotava

Bijel dim, sličan povoju djetinjemu.

 

U kući plače dijete. Dugo. Već godinama.

Čini se: čatrlja bi se srušila ako bi dijete umuklo.

Na straži, čovjeku zna svašta naumpasti.

 

Najednom, iz kuće izlazi ćuretak zlatoglavi,

Desetak, najviše dvanaestak godina. Bez noge.

Predivni invalid. Anđelak na štakama.

A na licu joj rumen. Kao od svitanja. I meni

Krenu suze. Od rumeni na njenom licu.

Od tog osvita na štakama! Na straži, čovjeka

Zna svašta obuzeti.

 

A dječji plač se ne gasi. Kao da ima

Elektromotor svoj zaseban. Plač koji, čini mi se,

Ne misli stati sve dok je svijeta. Dok ima žive

Duše pod ovim nebesima. Plač koji će se

Kroz sve vječnosti oriti.

 

Jer vrijeme, na straži, bude sporo kao glečer.

Na straži duša, nekad, sluša topot tatara

Što nose vijest da, ispod ovog neba,

Ničega nema. Čak ni tebe. Na straži.

 

Ima jedino dima. Ne onog nad Itakom.

Već onog iz rečenice, pisane na etrurskom –

Prve koju je nauci uspjelo da dešifruje:

"Čovjek je samo dim".

 

 

Potpis

 

Trčim s kćerkicom kući –

Granate su nas, opet, iznenadile na ulici.

Granate, već stoljećima, svaki dan padaju,

I svaki put iznenade.

Požurujem je ljutitom galamom:

Srdžbu s tobdžija srpskih

Prenosim na dijete čekano deset godina.

Da se potpišem, veli mi, dok prolazimo

Kraj plohe snijega, netaknutog, u parku.

Umjesto da je izgrdim,

Dopustih – ko zna zašto – da njezin kažiprst

Tu nježnu bjelinu načne

A potom oko ćirilične IVANE VEŠOVIĆ

Moj kažiprst je kružnicu opisao

Neprobojnu

 

Kao u bajkama. 

Zanima vas i ovo?