Cooltura - Knjigofil

Đuro Šušnjić: Umijeće vođenja dijaloga I

Svaka vezanost za pravila razgovora ograničava spremnost na istinsko slušanje; svaka nevezanost za neka načela razgovora prijeti da se on izrodi u brbljanje. Zato se razgovor mora da odvija u okviru nekih temeljnih načela, dovoljno prostranih da u njima sloboda može da igra: da ih učesnici u razgovoru ne osjećaju kao nametnuta spolja, nego kao doživljena i proživljena iznutra. Ovdje ću, po prvi put u nas, da iznesem ta načela, za koja vjerujem da bi mogla biti vodiči u svakom razgovoru od značaja i značenja za istinu i zajednički život. Ova načela za vođenje razgovora potiču iz otežalog iskustva sporazumijevanja.

1. Na jedno pitanje iz ljudskog života po pravilu postoji više odgovora, pa svako ko misli da je njegov odgovor jedino istinit, postaje neodgovoran, jer dovodi u pitanje druge i drugačije odgovore, pa i samu mogućnost postavljanja drugačijih pitanja.

2. Čovjek je biće koje pita i odgovara, preuzimajući odgovornost za posljedice svojih pitanja i odgovora: moguće i stvarne, dobre i loše. Ovdje se odgovornost ne shvata samo kao spremnost da se poštuju običajne, moralne, vjerske, pravne itd. norme i pravila koji inače regulišu odnos pojedinca prema zajednici, prirodi, mrtvima, sebi i sl. Biti odgovoran znači biti u prilici da odgovoriš na izazov, a ne samo da odgovaraš pred nekom normom ili sudom, ako nisi nešto učinio kako se od tebe očekivalo. Biti odgovoran znači biti odgovor na izazov što, naravno, ne isključuje osjećanje obaveze i odgovornosti prema drugim osobama ili sebi kao osobi. Biti odgovoran znači biti spreman da se na sebe preuzme krivica za nastale posljedice vlastitog čina.

3. Ako razgovor vode osobe a ne ustanove, onda odgovornost mora biti lična, inače je nema. Kolektivna odgovornost postoji tamo gdje su ljudi postali ravnodušni prema zločincima: tu niko nije kriv pojedinačno, ili, što je isto, svi su krivi. Baš zato što pojedinac nije kriv i odgovoran, ustanove nikome ne odgovaraju. Razgovor je susret različitih ljudi: ovdje je bitno priznanje osobe koja vodi razgovor, a ne njene uloge u sistemu.

4. Ako se svaki odgovor na neko pitanje i ne uvaži na kraju razgovora, ipak je dobro saznati da postoje i takva mišljenja. Ako je pitanje o kome se raspravlja povezano sa sudbinom svih, onda svi imaju pravo da izraze svoje mišljenje, zajednica nema uvida u moguća i stvarna rješenja svojih problema: ona ne zna o sebi sve što bi mogla da sazna, ako se otvori.

5. Kao ličnost, čovjek nikada nije dovršen i svršen; on je biće nedostatka. On nema drugog puta da sebe upotpuni, to jest proširi i produbi, nego da stupi u dodir sa drugim ljudima koji se od njega razlikuju. Od njih on jedino može da nauči nešto drugo, da se mijenja i razvija u pogledu razumijevanja svijeta oko sebe i samoga sebe. Promjena u svijetu je promjena u njemu: ako svi članovi zajednice učestvuju u razgovorima, onda svi uče i napreduju u razumijevanju svijeta i sebe.

6. Nema razgovora ako se ljudi susreću kao stranci, to jest ako nemaju ništa zajedničko. Mora da postoji nešto što mogu da razmijene: riječ istina upućuje na ono što je isto ili slično među njima. Oni moraju da osjete potrebu za razgovorom, da bi im razgovor uopšte postao potreba. A oni će osjetiti tu potrebu ako su svesni razlika, ali sličnosti u osjećanjima, vjerovanjima i ponašanju. Uvijek valja isticati ono zajedničko do čega se u razgovoru došlo, kako bi se dobilo na povjerenju i motivima za daljni razgovor. Pri tome, naravno, ono što je zajedničko ne mora da bude bitno, a ono što je bitno ne mora da bude zajedničko, ali mora se početi od nečega što povjezuje ljude.

7. Bez povjerenja u drugog i poštovanja drugog, koji teži istini, bez obzira koliko je daleko od nje u početku razgovora, nema iskrenog susreta između dva čovjeka, pa umjesto razgovora dijve ličnosti, imamo razgovor dijve maske. Ljudi se mogu odlično razumjeti, ali ako ne vjeruju jedan drugome, onda nema zajedničkog života, zato je dobra volja presudnija od znanja, jer gdje nema povjerenja, nema ni razgovora. Svaki ugovor samo je dokaz više da je među ljudima nestalo povjerenja. Svaki katanac na ustima ili vratima svedoči o gubitku povjerenja među njima. ''Samo onaj ko vjeruje u svijet, može nešto da učini sa njim'' – Martin Buber. Povjerenje ne uskraćuje pitanja.

8. U razgovor se ulazi s namjerom da se traži istina, a ne da se ostvari pobjeda nad sagovornikom: čim priznam pravo drugačijeg mišljenja, odričem se prava da sam samo ja u pravu. Čim pristaneš na razgovor, ostvario si minimum jednakosti i trpeljivosti prema drugom čovjeku i drugačijem mišljenju. Razgovor nije nadmetanje i borba, već otvaranje i igra. Herodot priča u svojoj Historiji da su Perzijanci dva puta raspravljali o svakoj važnoj stvari: u pijanom stanju i trijezni. Ako im se dopadne ono što su zaključili pijani i kad su trijezni, onda su usvajali tu odluku ili rješenje.

9. Svaki učesnik u razgovoru zavisi od drugoga s obzirom na saznanje istine i smisla, i zato odnos moći ovdje mora biti isključen: svi rade na ostvarenju boljih mogućnosti mišljenja i življenja. Biti zavisan od drugoga ne znači biti podrijeđen niti biti nadrijeđen: otuda potreba za solidarnošću. Biti trpeljiv ne znači samo priznati drugom da misli i djeluje po svojoj volji, nego i smoći snage da se vlastita misao i djelovanje otvore za prigovore i svjesnu i nesvjesnu dopunu.

10. Jedini način da se izađe na kraj sa sumnjom i neredom u nama i oko nas, jeste razgovor i odgovor o tome kako ćemo živjeti. Samo kroz razgovor možemo stupiti u svjetsku kulturu srca i uma: dok vodite razgovor, potisnite, stavite u zagrade i zaboravite sve što nije u vezi sa istinom i smislom. Sv. Toma ima pravo: ''Bolje je znati malo o važnim stvarima nego mnogo o nevažnim''.

Zanima vas i ovo?