Cooltura - Knjigofil

Umberto Eco - Kako jesti sladoled

Kad sam bio mali, djeci su kupovali dvije vrste sladoleda koji se prodavao na bijelim kolicima sa srebrnastom tendom: mali kornet od dvije pare ili veliki od četiri.

Kornet od dvije pare je bio jako mali, taman za dječju ruku. Baka je upozoravala da se kornet ne jede do kraja i da se onaj najslađi dio baci jer ga je sladoledžija svakako doticao prstima. (Jeli smo ga krišom.) Sladoled od četiri pare su posebnom lopaticom pakovali između dvije oblande. Jezik bi klizio u pukotinu između njih sve dok ne bi dotakao jezgro sladoleda. Jelo se sve, do posljednjeg komada oblande, mekane i natopljene nektarom. Baka nije imala primjedbi: teoretski, oblande su bile u dodiru jedino sa spravicom, a praktično, sladoledžija ih jeste dodirivao, kako bi nam ga inače dao, ali bilo je nemoguće identifikovati zaraženu zonu.

Ja sam, međutim, bio fasciniran nekim svojim vršnjacima kojima su roditelji kupovali ne jedan sladoled od četiri pare nego dva od dvije pare. Ti privilegovani, hodali su ponosno s jednim sladoledom u desnoj i drugim u lijevoj ruci; praveći žustre pokrete glavom, lizali su čas jedan čas drugi. Taj ritual je u meni izazivao strašnu zavist i mnogo puta sam tražio da i ja u njemu učestvujem. Uzalud. Moji su bili neumoljivi: jedan sladoled od četiri pare da, ali dva od dvije pare – nipošto.

Kao što svako može da primjeti, ni matematika ni ekonomija ni dijalektika ne mogu da opravdaju ovo odbijanje. A ni higijenski razlozi, jer ono što je trebalo odbaciti od jednog, odbacilo bi se i od drugog (sladoleda). Neko jadno opravdanje se našlo, mada neuvjerljivo: dijete koje stalno šara pogledom od jednog do drugog sladoleda, rizikuje da se spotakne o kakav kamen, stepenik ili odronjeni komad pločnika. Naslućivao sam da postoji drugi razlog, okrutno pedagoški, ali ga tada nisam bio svjestan.

Danas, kao učesnik i žrtva potrošačke i rasipničke civilizacije (tridesetih godina nije bila takva), shvatam da su moji dragi kojih više nema, imali pravo. Dva sladoleda od po dvije pare umesto jednog od četiri, s ekonomskog aspekta nisu bili rasipništvo, ali simbolično svakako jesu. Baš zbog toga sam ih želio: dva sladoleda sugerisala su neumjerenost, nešto kao prestup. I baš zato su mi bili uskraćeni: jer su djelovali nepristojno, kao uvreda siromaštvu, razmetanje lažnom privilegijom, hvalisanje blagostanjem. Dva sladoleda dobijala su samo razmažena deca, ona koja su u bajkama uvek pravedno kažnjavana, poput Pinokija kada je prezreo ljusku i ogrizak. A roditelji koji su ohrabrivali ovu slabost malih skorojevića, učili su djecu budalastom teatru „hteo-bih-al’-ne-mogu”; pripremali su ih, modernim jezikom rečeno, za check in u turističkoj klasi s jednom lažnom Gucci torbom, kupljenom na plaži u Riminiju.

Priča možda izgleda lišena pouke, u jednom svijetu u kojem društvo potrošača želi da razmazi i odrasle obećavajući im stalno više – od sata priloženog uz kutiju deterdženta do poklon-priveska za kupce časopisa. Kao i roditelji onih lukavih sladokusaca s dvije desne ruke kojima sam zavideo, potrošačka civilizacija samo prividno nudi više, dok, u stvari, za četiri pare daje ono što vrijedi četiri pare. Bacićete stari radio da biste kupili nov, koji ima i autoreverse, ali zbog neke neobjašnjive slabosti u unutrašnjoj strukturi, novi radio traje manje od godinu dana. Novi automobil imaće kožna sedišta, dva bočna ogledala koja se podešavaju iznutra i drvenu instrument-tablu ali trajaće mnogo manje od slavnog „topolina” koga je kad se pokvari bilo dovoljno šutnuti da ponovo krene.

Tadašnji moral zahtjevao je od nas da budemo spartanci, ovaj današnji traži da svi budemo mekušci.

Zanima vas i ovo?