Cooltura - Knjigofil

Muhamed Filipović: Nepravda koja i danas boli

U mom životu, koji traje evo osamdeset i osam godina, doživio sam svakojake stvari, a među njima i doista teške i bolne trenutke, mnoge gubitke iz najbliže okoline, a jedna od onih najtežih godina moga života, nakon one kada je započeo pakao 1941. godine, koju smatram izrazito tragičnom i to ne samo za sebe lično nego za sav naš narod, je 1976.

To je godina kada su u roku od nekoliko mjeseci umrla dva moja veoma dobra i draga prijatelja i dva veoma značajna čovjeka naše nauke i kulture, zapravo dvojica koja su spadala u sam vrh stvaralaca našeg vremena i bošnjačkog naroda i zemlje, a to su Hazim Šabanović i Mehmedalija Mak Dizdar.  Njih dvojica, ne samo da su umrli u nekoliko mjeseci iste kalendarske godine i u istim godinama života, nego im je smrt bila i na druge načine povezana, pa se dogodilo da je Mak ispratio i položio u mezar Hazima u njegovom rodnom selu Poriječani, da bi nekoliko mjeseci kasnije, sluteći vlastiti bliski kraj, i sam legao u mezar i pošao za svojim prijateljem u potragu za jednim boljim svijetom u kojem će biti cijenjen i poštovan prema svojoj zasluzi.

Obojicu sam imao priliku i bolni zadatak ispratiti na taj zadnji put, obojicu sam dobro poznavao i mnogo volio, u njima imao iskrene i vjerne prijatelje i pomagače u tegobama naših života i obojicu sam veoma mnogo žalio i do dana današnjeg žalim, jer su s ovog svijeta otišli nepravedno, prerano i ne ostvarivši svoje ogromne mogućnosti, jedan u našoj nauci, a drugi u poeziji, mada su oba za svoga relativno kratkog i mučnog života stvorili bisere naše nauke i umjetnosti.  Rahmetli Hazima Šabanovića sam sreo prvo čitajući njegov briljantno napisan polemički tekst u kojem je kritizirao pokojnog Đurđeva, čovjeka koji je u vrijeme nastanka tog teksta vladao našom orijentalistikom. Mislim i danas da je to može biti najbriljantniji polemički tekst ikada napisan u našoj literaturi. Kasnije sam se s njim zbližio i tu vezu je među nama uspostavio moj prijatelj, rahmetli Avdo Sućeska.

Od tada sam postao poklonik njegovog naučnog umijeća, volio njega kao izuzetnu osobu i njegovu porodicu, osobito kad se ispostavilo da je njegova žena Ljubunčićka iz Livna, a glamočki Filipovići su oduvijek bili s njima prijatelji, a Fahra je bila i inače sjajan čovjek i prava žena, lijepa, vrijedna, vesela i izvrsno je kuhala. Bila je pristalica stare bosanske filozofije da snaga ulazi na usta i tako je kuhala slasna i masna jela, a Hazim efendija je u tome uživao. Hazim je bio oduševljen mojim esejom o Makovoj poeziji i bio mi je ogromna moralna potpora tokom teških godina progona koji sam doživio zbog tog spisa, a sam je odlučio da dadne doprinos osnovnoj ideji eseja, a to je da postoji kontinuitet duhovnosti u bošnjačkoj tradiciji od poetskih inicijalnih iskaza na stećcima do Makove poezije i da u biti poezija i književnost pisana na orijentalnim jezicima nije prekinula nego samo sadržajno obogatila našu književnu misao i stvaralaštvo.

Odlučio je da sam napiše jedno kompletno djelo o našoj literarnoj produkciji i njenim stvaraocima i zbog toga je išao u Stambol da u arhivama kompletira dokumentaciju o našim piscima toga vremena. Svi smo tada bili oduševljeni da se nastavi rad koji su započeli Bašagić i Handžić, a rahmetli Meša je dao sav svoj honorar za turska izdanja romana „Derviš i smrt“ Hazimu da bi mogao što duže ostati i dovršiti započeti rad. Kod nas se ne zna kakva je tada bila atmosfera među našim značajnim ljudima. Svi su nastojali pomoći da se izađe iz nametnutog nam stogodišnjeg duhovnog i kulturnog anonimiteta i svedenosti naše kulture samo na vjerski aspekt. Nažalost, Hazim efendija, za kojeg mi je Radovan Samardžić rekao da Srbi ne bi znali svoju historiju osmanskog doba da nije bilo Hazima i njegovih studija o Beogradskom pašaluku, je iznenada preselio sjedeći za stolom u nekom od istanbulskih hotela, iscrpljen od rada i posljedica prethodno pretrpljenog infarkta do kojeg je došlo zbog moralnog terora koji su neki vršili nad njim zbog činjenice da je 1942. godine napisao članak protestirajući protiv četničkog pokolja muslimana u dolini Drine i Lima. 

S Makom sam se upoznao u vrijeme kada je radio u “Narodnoj Prosvjeti”, kad je ta kuća odlučila da dodijeli milion dinara nagrade za najbolji roman, koju je dobio rahmetli Ćamil Sijarić i po tome dobio nadimak Ćamilion. Tada sam bio izbačen iz gimnazije zbog toga što sam opravdao izostanak djeci koja nisu došla u školu na Bajram. Bio sam oženjen i imao dijete, a ostao sam bez plaće. Radio kao recenzent djela starih pisaca za “Narodnu Prosvjetu” i dogodilo mi se da predložim da se prevede roman jednog islandskog pisca koji je sljedeće godine dobio Nobela, pa mi je rejting porastao, a Razija Sarajlić je jedva dočekala da mi isplaćuje veći honorar kao ispomoć, znajući za moj položaj. Nažalost, nama, Bošnjacima, i kad se dogodi nešto dobro, to traje kratko, pa je tako i “Narodna Prosvjeta” bila ukinuta, a Mak i ja ostali na livadi. Meni se tada dogodilo da sam sreo Milutina Đuraškovića, jednog pravog čovjeka, koji me je zaposlio na Radničkom univerzitetu, a ja sam Maka, koji je također ostao bez posla, predložio Đurašu za upravnika radničke biblioteke. S Makom sam se družio višestruko. Maka sam volio zbog njegove naravi, prave bošnjačke, meke i fine, i njegove izuzetne kulture. 

Kad je Hazim efendija preselio ja i Mak smo mu išli na dženazu i iz Moštra smo išli pješice preko polja ka mostu koji vodi u Poriječane. Bio je kišni dan, ja sam nosio kišobran, a Mak se držao za mene i usput mi se žalio na nemoć. Tada mi je priznao da je, izgleda, doživio infarkt, kao i Hazim, kad je nekoliko dana prije toga bio u Stocu s Janom Beranom, kojeg je volio, a oba su imala ljubav za nekropolu kod Stoca i stećke. Tada mi se požalio na to da ga nemilosrdno napadaju i progone kolege pjesnici i to na grub, ali i organiziran način, jer su im sve novine, časopisi i revije otvorene da ga napadaju, a njemu nijedna neće da objavi odgovor, da su prešli granice literarnih interesa i da nasrću na njega lično i na njegovu djecu i porodicu i da to sve teško podnosi. Štaviše, da ga žele kriminalizirati kao uzurpatora stana. Bio sam zbog toga tužan, ali nemoćan, kao što je to bio najčešće slučaj s nama. Nije prošlo nekoliko dana kad me je nazvao Anđelko Vuletić i zgranut i očito duboko dirnut rekao: “Znaš da je Mak upravo umro od infarkta srca”. To me je presjeklo i od tada još ne mogu da odgovorim na pitanje kako to, zbog čega to i kako tome nije moguće već jednom stati ukraj, da nam najbolji ljudi umiru na takve načine i pod takvim okolnostima. To pitanje i danas važi i na njega još nema odgovora.

Zanima vas i ovo?