Mahala - Kolumne

Poezija i glazba žive u ljubavi - Sead Begović

ÄŒesto sam se pitao: Kako pjesma, i riječi u njoj, mogu uskrsnuti? Da nisu izgovoreni i napisani ututanj i da nisu izlišni govor. Treba im svakako udahnuti smisao, ali i glazbu, neki pokret (gestualnost pa čak i ples) te sliku (kroz neki grafizam i formu, koji iziskuju glasovnu modulaciju pri izvoÄ‘enju, odnosno govorenju i recitiranju) – da budu nešto više od treperenja lišÄ‡a. Ruski su formalisti muzičnost riješili (otkrili) metodološki proučavajući književnost, odnosno, poručili su nam kako iz amorfnog jezičnog materijala i automatizma naše percepcije prijeći u prvobitnu čistoću jezika, a da on nije samo kreativno mucanje. Poučili su nas da zvukolike riječi odista mogu pridonijeti nekom emotivnom skladu.

Dadaistička pobuna takoÄ‘er unosi, putem svojih parola, nešto više od proklamiranog «ništa, ništa, ništa». Dokaz tome su njihove verbalne eksplozije koje same po sebi i u sebi sadrže ritam sinkopirane muzike. U sličnom jezičnom duhu nastavlja i francuski nadrealizam koji traga za skrivenom stvarnošÄ‡u. Njegovo «spontano funkcioniranje duha» nalik je na šamanski ples, koji otkriva pojedinačnu podsvijest, pijanstvo, san i ludilo u igri spontanog otkrivanja misli, ili pak dječje tepanjekoje ponekad izražava najčudesnije slike popraćene glasovnim sadržajima i melodijsko pokretnim elementima. Najdojmljivije duhovne odrednice uvijek udružene s melodijom (harmonijom) i ritmom koji će neposredno djelovati na njihovu cjelinu. Dakle, sve su to neki od dokaza da je glazba u poeziji njen istinski život.

Instrumentalni kompozitor traži poeziju, a pjesnik je u stalnoj potrazi za muzičkom ljepotom u svojoj poeziji, ne bi li izbjegao izričajnu suhoću. Muzika i poezija zaista jesu kaleidoskop blagih prijelaza i oštrih kontrasta koji nas iznenaÄ‘uju emanacijom stvaralačkog duha. Nešto slično dogaÄ‘a se i u plesnoj umjetnosti koja će zadobiti na svojoj poetičnosti tek kada je tijelo uštimano kao instrument i tada začaranost proizlazi iz dubljeg razumijevanja plesnog jezika – kao tonska, govorna i gestualna euritmija. Zajedno, oni čine vokovizualne afekte i senzacije. Vjerojatno je najljepša poezija ona koja se može u duši čitaoca i slušatelja odsvirati kao na klavijaturi. To nije zastupanje i trpno stanje vezanog stiha već harmonično blagoglasje triju već rečenih umjetničkih opita. U žilama glazbe i poezije teče istodobno vidljiv i nevidljiv svijet, apsolutni ideal davanja i primanja koji se opire pljesni i bolećivosti svijeta.

ÄŒini se da je prošlostoljetna pjesnička avangarda imala više smisla i osjećaja za intenzitet, stihovni tempo, pauze, mimiku i uopće za kinetiku jezično poetskog izričaja. Tome u prilog išla su različita ponavljanja, asonantno aliteracijski sklopovi, grafička rješenja, retoričke figure (kao što je lipogram, namjerno autorovo odricanje od pojedinih slova), zatim, uporaba riječi koje su izgubile pojedinačno praktično značenje (primjerice: «Haj, hoj»), usklaÄ‘en rimarij, eliptičnost i intenzitet osjećaja u žestokim i smirenim kadencama. U tom smislu treba posebno izdvojiti naglasno akcenatske spone u onomatopejama, dužinama, a zatim i riječi koje hrle svom označiteljskom klimaksu i kada je ritmično glazbena potka jača od one smislene. No, glazba nije, naravno, neodvojiv dio identiteta osnovnih odlika moderniteta. Ove stilske označnice, utkane u šansonu, takoÄ‘er mogu unijeti jezično uraganski ritam.

Slikovno glazbeni tempo osjeća se i u pjesmama u prozi kada glasovne cjeline nose neku arhiosjećajnost, usplahirenost i prividnu ravnotežu između riječi. Naime, ako se neke pjesme mogu s lakoćom uglazbiti, a neke otplesati to znači da se lirska pjesma pretvara u akciju, u slikovit opis s labavim gramatičko formalnim obvezama, u melodiju, i tada jezična sistematika postaje dio glazbene sistematike. Začudo i složeni egzistencijalistički temati, motivi i sadržaji mogu zadobiti glazbeno izvedbenu intonaciju spremnu za stage.

Uostalom, svaka izgovorena pjesma i pojedina riječ, roÄ‘ena je sa zvukom, budući i da vrednote govornoga jezika, u svojim afektacijama, mogu biti izrazito muzičke. Bez ikakve ironije to je, primjerice, svaki plač i jecanje s neartikuliranom i izmještenom sintaksom. Ako je znakovitost prirode upravo u sveprisutnim muzičkim tonovima, tada postoje i neslućene mogućnosti kreativnog mozga koji uočava i pristupa muzičkoj vivisekciji takvoga okoliša, koji se glasa, diše, trza, urušava, šušti, grmi, eruptira, škripi, cvili, zavija, mrmori, šapuće i tako dalje i tako dalje.

Poezija i glazba zaista žive u ljubavi, stoga je i moje najljepše otkriće poetske glazbe onaj trenutak, kada se probudim noću, i kada slušam disanje supruge Zlate, dok ona spokojno spava.

Piše: Sead Begović

Izvor: behar.hr

Zanima vas i ovo?