Cooltura - Historijska čitanka

Kratki francuski putopis kroz Hercegovinu i novopazarski sandžak iz godine 1611.

 Francuski poklisari kod Porte u 16., a dijelom i 17. stoljeću odabirahu, idući na svoje poslaničko mjesto, suhozemni put, koji je vodio iz Dubrovnika preko Trebinja, Gacka, Foče, Plevalja i Novoga Pazara put Plovdiva i Carigrada. To bijaše obični drum, kojim prolažahu trgovački karavani i diplomatske misije i to ne samo francuske, nego i dubrovačke i mletačke, kao god i službeni ulaci ovih država. Francuski poklisari običavahu sastavljati o tom svom putovanju kroz Balkansko poluostrvo, neku vrst dnevnika, u kojemu tačnim kronološkim redom pribilježivahu sva znatnija mjesta, kojima prolažahu i stvari, koje im se na putu dešavahu. Taj posao sastavljanja putničkoga dnevnika bješe povjeren jednomu od njihovih tajnika, a pokadšto i više njih.

Ima nekoliko takovih francuskih putničkih izvještaja iz 16. i 17. stoljeća. Mi ćemo pomena radi citirati opis putovanja Aramona (Aramon), francuskoga poklisara u Carigradu iz g. 1547., koji bješe napisao poklisarev tajnik Žan Šeno (Jean Chesneau), a izdao i bilješkama popratio K. Šefer (Ch. Schefer), član pariskoga Instituta (g. 1887.). Drugi sličan putopis je od Fren Kaneja (Fresne-Canaye), koji g. 1573. pratijaše francuskoga poklisara Noailles-a u Carigrad. Taj je putopis priopćio u francuskom prijevodu i talijanskom originalu Hauzer (Hauser), docent na sveučilištu u Clermont–Ferrand–y (g. 1897.). Putopis, što ga mi sada priopćujemo, razlikuje se od gornjih u toliko, što sastavljač navraća u većemu broju imena rijeka, brda i mjesta u krajevima, koji nas posebice zanimaju. Na žalost mi smo se, u pomanjkanju originala, morali poslužiti kopijom toga putopisa, koja se kopija nalazi u odjelu francuskih starijih rukopisa pariske Narodne Biblioteke (zavedena u katalogu pod šifrom 16. 172, fol. 131 itd), pa smo konstatirali da je većina geografskih naziva ili prosto ispuštena ili opet naopako prepisana. Mi smo nastojali po svom najboljem uvjerenju potonja ispraviti; ali se ne uhvasmo ni pokušati, da praznine ispunimo.

Gospodin Sansi, koga kralj bješe imenovao svojim poklisarem u Carigradu, stiže u Dubrovnik u augustu godine 1611. Iz Dubrovnika otputovao okolo 24 sata[1] 9. augusta i doÄ‘e u pratnji dvajuh dubrovačkih gospara na Ploče, mjesto izvan gradskih vrata na jedno 400 koračaja, gdje mu bijahu pripravili stan. Ali prije nego što će krenuti na put, gospodin poklisar ode oko 12. ure dubrovačkom knezu i gospodskom vijeću i pozdravi se s njima. Oni mu opet poslaše na dar pekmeza. Gospodin poklisar prenoći na Pločama. Sutradan u jutro (srijeda 10. augusta) otputovasmo okolo 12. ure. Poklisar je pojahao sa dvadeset drugova, a za njim iÄ‘aše još osam tovarnih konja. Skrenuvši na lijevo uzesmo se penjati uzbrdice, ostavljajući more na desnu ruku, a grad za nama. Gospodin poklisar bi pozdravljen s dubrovačkih bedema s deset ili dvanaest topovskih hitaca. Ono je brdo vrlo strmo i teškom se mukom uza nj penje. S njega se lijepo razgleda Dubrovnik i okolina ostrva. Odatlen udarivši preko strmenitih i kamenitih prijedjela, stigosmo uvečer oko 20. ure (osam sati), na obalu rijeke Trebišnjice, na domak sela[2]), koje nosi njezino ime i koje je udaljeno jedno 18 milja od Dubrovnika. Utaborismo se na lijepoj livadi usred ravnice okružene brdima. Ta je ravnica široka po prilici jednu milju i dvije milje dugačka. Brdo pred nama je obraslo šumom i puno kamenja. Na njemu ima nešto vinove loze. Gospodin poklisar krenu iz Trebinja u četvrtak 11. augusta, te ruča u ÄŒepelici, a na noćište pade u Bileću, u pokrajini Srbiji.

ÄŒitav taj kraj je brdovit i kamenit, te je vrlo mučno tuda putovati. Uspeh se na vrh planine, podno se vidi mala rijeka, koja izvire iz tri golema vrela. Potonja obuhvaćaju čitavu milju prostora i davaju toliku količinu vode, da je rijeka u blizini Bileće vrlo velika. Taj je predio veoma plodan, izgleda barem tako, unatoč njegove bregovitosti i šumovitosti. On bi bio podesan za saÄ‘enje vinove loze. Odatlen krenusmo u petak 12. augusta i ručasmo u Crnici, gdje ima lijepa studena česma. Večerasmo zatim u Gacku koje je smješteno na polju dugačkom jedno četiri milje i širokoj milju i po. To je polje lijepo i na njem pase mnogo stoke. Odatle krenusmo u subotu 13. augusta u Trnovu luku, i tu provedosmo ostatak dana. To se mjesto nalazi u maloj dolini pokraj gorskoga potoka zvana Sutjeska, koji protiče na podnožju dvijuh visokih planina. Istoga dana prevalismo vrlo visoku planinu po imenu Humić preko koje vodi vrlo strmenita staza. Sve je ostalo pokriveno šumom. Na spomenutomu mjestu ima tri drvena, na pola porušena karvansaraja. Silazeći niz brdo kupismo u nekoga pastira malena ovna za 22 jaspre, što čini 15 sola i 6 dinara (franceskoga novca). ÄŒitavu noć vukasmo toga ovna, a u zoru prije polaska pojedosmo situ, kuhanu u vrlo čaÄ‘avomu kotlu.

Mlinski kamen povaljen nasred puta, služio nam je mjesto činije, stoljnaka, otirača i tanjira. Uza sve to po uvjeravanju svekolike družine nikada nam jelo nije bolje išlo u slast. U nedjelju 11. augusta gospodin poklisar ruča u Tjentištima, selu na rječici zvanoj (Sutjeska), u blizini Hercegovine u Morlaškoj. Tu ima još jedna rječica, preko koje se prolazi tri puta na malenim drvenim ćuprijama. Popevši se za tim na brdo, koje se diže na lijevo, mi vidjesmo tu rječicu kako teče na desno i sve većma raste, dok se ne suzi izmeÄ‘u dvije lijepe, plodne i dobrim dijelom šumom obrasle planine. Nakon kakova četiri sata putovanja po obronku rečene planine opet preÄ‘osmo rijeku, koja se zove Drina (pod tim je imenom zabilježena na zemljopisnoj karti), velikim drvenim mostom, koji je duži od mletačkoga rijalta. Taj je most podignut na cigli jedan svod poduprt na oba kraja. Zatim, ostaviv za sobom most i rijeku, koja čini malen zavoj, proÄ‘osmo kroz maleno selo od kakovih pet ili šest kuća i putujući uz obalu rijeke, koja teče na našu lijevu ruku, te nakon po prilici sat i po hoda stigosmo u varoš Foču, u pokrajini Hercegovini, gdje ima još jedan most prebačen preko rijeke ÄŒehotine (?). Ta varoš nije opkoljena bedemima i u njoj ima kakovih 800 drvenih i vrlo niskih kuća, bez pendžera. Ima još mnogo malih džamija. Kraj je prilično lijep. U toj varoši gospodin poklisar prenoći u karavanskom hanu, prostoriji sličnoj tržnici, u kojemu odsijedaju putnici. U tomu se hanu može udobno smjestiti 300 konja. On je sagraÄ‘en od dobra kamena i pokriven olovnim krovom. U tomu gradu se pravi mnoštvo noževa, na glasu ne zbog čvrstoće, već zbog izradbe.

U ponedjeljak 15. augusta rečeni gospodin ruča u Ustikolini, koja se nalazi u rečenoj pokrajini Hercegovini. Izišav iz Foče, počesmo se penjati uz planinu, plodnu i punu voćaka, žita i ponešto vinove loze. Dovlen je kraj brdovit i slabo napučen; ali zato prepun divljači. Ima naročito sva sila grlica i divljih golubova. ÄŒitav je predio pokriven hrastovom šumom. Odatlen rečeni gospodin stiže na noćište u Bahovo[3]) u pokrajini Hercegovini. U tomu mjestu se podigla jedna kuća ili karvansaraj, koja služi skloništem putnicima, kako se uopće po čitavoj Turskoj nalazi. (…) Krenuvši odatlen, rečeni gospodin doÄ‘e na konak u Tasliću (Plevlje), varoš u spomenutoj pokrajini u Hercegovini, koja broji po prilici 400 ognjišta. U toj varoši ima tri džamije, dvije od kamena, a treća od drveta. U jednoj od dviju kamenitih ima lijepa česma. U toj varoši ima još dva karvansaraja, prilično prostrana i prekrivena olovnim krovom. IzmeÄ‘u Pulmiče i Tasliće kraj je vrlo lijepo obraÄ‘en, a na mjestima gdje nema voćaka, porasla je mlada šuma. Predio je ipak u većoj mjeri šumovit nego li go, a obiluje malim izvorima žive vode. Prije nego se doÄ‘e u rečenu varoš, na jedno dvije milje od nje, nalazi se malena rijeka koja teče dolinom, te se pruža na desnu ruku. To je bila prva varoš, u kojoj zatekosmo uljudnu čeljad, koja se divljaše glatkosti naših mačeva i mačeva naših pratilaca, dočim se drugi neotesaniji, podrugavahu, veleći da su ražnjevi naših pratilaca dobri, da se iz njih grade čavli. Neki opet, koji bijahu u kavani blizu karvansaraja, ponudiše nam kahve, koja nam nipošto ne prija.

U srijedu 17. augusta rečeni gospodin ostavi Taslić i udari putem na desno. Putovasmo tako kroz brdovit i gotovo posvuda šumom obrasli kraj. Nakon jedno četiri ili pet sati putovanja, uzesmo se spuštati niz brdo, a to spuštanje traje vrlo dugo. Napokon naiÄ‘osmo na malenu rijeku, široku nekoliko metara kamenom, koja proticaše na našu lijevu ruku. Udarivši putanjom, koja vodi uz obalu te rijeke, planina nam ostade sada na lijevo, a rijeka na desno. Ta se rijeka zove Seljesnica. Nakon nekoliko sati jezdenja, sveudilj uz obalu, prijeÄ‘osmo rijeku preko drvenoga mosta s tri svoda. Prevaliv još nekoliko hiljada koračaja, preÄ‘osmo kroz jedno tursko groblje i stigosmo u varoš od jedno trista ognjišta po imenu Prijepolje, u pokrajini Hercegovini. Ni ova varoš kakogod niti preÄ‘ašnje nije zatvorena, a i u njoj su kuće od drveta i niske. (…) Proslijediv naše putovanje stigosmo do kakova dva sata u mjesto zvano Mileševo, gdje ima crkva sv. Save s grčkim kaluÄ‘erskim samostanom, u kojemu ima dvadesetak kaluÄ‘era, koje mi pohodismo. Na unutrašnjim duvarovima manastira mnogi putnici bjehu upisali svoje ime, a meÄ‘u ostalima i gospodin Bri, po čemu razumjesmo, da je gospodin Lankom[4], putujući kao poklisar, morao tuda proći, pošto se gospodin Bri kao plemić nalazaše u njegovoj pratnji. Ovi su kaluÄ‘eri jadno odjeveni i žive po siromašku.

Oni nose na sebi tek jednu košulju i bijednu haljinu iste boje kao u kapucina u Francuskoj, uz to otvorenu sprijeda sve do pupka, bez pojasa i bez dugmeta, tako da im se vidi trbuh, a u većine je mantija na više mjesta prodrta. Jedni bjehu bez cipela, a drugi obuveni. Svi pak imaÄ‘ahu na glavi kapu s dva uha poput one što se zove “a la coquarde“, a koja je ljubičaste boje i sprijeda izrezana. Njihove su vlasi vrlo dugačke i padaju im u neredu na ramena, tako da sa svojim jako mršavim licem pobuÄ‘uju silnu sućut u onih, koji ih gledaju. Uostalom unutrašnjost njihove crkve u prilično je dobrom redu. Crkva je iznutra obojena. Oprave za obavljanje bogoslužja su u prilično hrÄ‘avom stanju, stare i većinom istrošene. Tu nam bi ponuÄ‘eno mnogo vrlo dobrih crnih damaskih šljiva. Karvansaraj ne valja baš ništa, ali u njemu ima lijepa česma. Pošto smo se u crkvi zadržali jedno po sata i pomolili Bogu, uzjahasmo naše konje i zaputismo se našim prijašnjim drumom put brda. Na jednu milju po prilici od toga mjesta rečeni gospodin doÄ‘e na noćište u varoš u kakovih 100 ognjišta, zvanu Mileševo, u rečenoj pokrajini Hercegovini ili Srbiji, kojoj na sjeveru diže se visoka brid (to je ona ista, što je malo prije spomenusmo). Na vrhu te bridi ima jak zamak koji nosi isto ime kao i varoš ili inače Rocca partita[5]).

U četvrtak 18. augusta, rečeni gospodin krenu iz gornjega mjesta putem, koji iz karvansaraja vodi na desno. Sišav zatim niz tu planinu, udarismo obronkom jednoga drugoga brda, čiji vrhunac ostajaše nam na desnu ruku. Ova se planina ide iz Hercegovine do u Albaniju, koja je od toga mjesta udaljena tek dva dana hoda. ÄŒitava je planina pokrivena drvećem, a tako isto i put. A kako nas Vlasi (to su seljaci koji vode kiridžijska kola) utjeraše u strah zbog lupeža, mi sjahasmo s konja i uzesmo paziti na se, držeći pripravne naše pištolje i arkebuze. Ovaj klanac je dug kakove dvije milje. Ostaviv za sobom ovu planinu preÄ‘osmo u drugu na lijevo. Potonja je potpuno gola, bez šume i bez drveća, te sasvim pusta. Prešavši ovu planinu i jedan potok izaÄ‘osmo iz pokrajine Hercegovine i uÄ‘osmo u Bosnu. Na ulazu potonje zaustavismo se, da ručamo u mjestu zvanom Halmovica, nedaleko od nekoliko kuća. (…) U petak 19 dana (mjeseca) augusta gospodin (poklisar) ostavi gornju livadu i stiže u ručano doba u Rašku župu, a to je karvansaraj osamljen na malenoj livadi na podnožju jedne planine. Kroz tu livadu protiče malen potok zvan Ljudska. PreÄ‘osmo (zatim) kraj, obrastao na više mjesta šumom, dok je ostalo zemljište dobro i veoma podesno za obradbu, ali vrlo slabo napučeno, jer ne viÄ‘esmo do desetak kuća raštrkanih amo tamo po brdu. Gospodin (poklisar) provede ovdje ostatak dana, pošto je bez odmora bio prevalio put, koji se upravo tu svršava. Ovaj je karvansaraj sazidan od kamena i pokriven ćeremetom i u tomu kraju raÄ‘a dobro vino.

U subotu 20. augusta gospodin (poklisar) udarivši put istoka duž livade, koja mu ostajaše na desno, a koja je vrlo dugačka i uzana, ode se utaborit pokraj seoca zvana Luka od Novoga Pazara, pršav prije toga ispred novo-pazarskoga karvansaraja. Na domak te varoši, koja se po turski zove Jeni bazar, i koji nam ostaje na desno, nije gotovo nimalo dugoljasta; ali je s obzirom na onu, koju za sobom ostavismo velika, pa broji kakovih hiljadu kuća, nešto bolje zidanih od onih, što ih prije bijasmo vidjeli. Kuće su naime većinom od zemlje ili od kamena, a sve su pokrivene ćeremetom. One su uza sve to bez iznimke niske. Varoš je podignuta na spomenutoj livadi na prostranom i trouglastom mjestu, tako da izgleda vrlo slobodna, a kuće su okružene u njoj topolama. Jer se čini da im je veselje saditi ovo stablo koje sade uvijek prilično mnogo pokraj džamija, za ukras potonjih. Na malenu brježuljku, koji se diže na našu lijevu ruku vidi se zamak na domak varoši. Taj zamak gospoduje čitavim krajem, koji je prilično lijep i sastoji od dugačkog polja, kroz koje se vijuga malen potok Butika, imajući s jedne i s druge strane po jednu planinu, napola obraslu mladom hrastovinom. Ostalo zemljište čini se da je dobro, pa je velika šteta, da nije obraÄ‘eno, jer bi inače proizvodilo znatnu količinu žita. Ima još i nešto vinove loze zasaÄ‘ene amo tamo po obronku planine, koji gleda prema jugu.

Ja mislim da je razlog tomu nedostatku obraÄ‘ivanja slaba napučenost ovih krajeva, koji su u istini uopće slabo naseljeni, akoprem ima zemlje dovoljno da se prehrani velik narod. Ali videći, da je tlo tako slabo obraÄ‘eno pokraj Novoga pazara, koji je (meÄ‘utim) dosta velika i dobro napučena varoš, ja mislim, da je tomu kriv nemar i lijenost stanovnika, koji rade samo toliko, da mogu preživjeti, pa se čini, da im nije stalo do toga, da im i preostane štogod; tako da obradiv koliko im je dosta za podmirenje njihovih potreba, ostalo ostavljaju na ugaru. Ta čeljad silno voli dokolicu, na koju je jako privikla. Ona mnogo besposličari, i provodi veći dio dana sjedeći pred vratima ispod kućne strjehe, koja se jako nadvisuje nad ulicu i zabavljajući se meÄ‘usobnim razgovorom i posmatranjem prolaznika, pa ju nije nikada viÄ‘eti na šetnji. Njezin kruh je loše pravljen, te slići slabo pečenomu i beskvasnomu kolaču. Njezin je napoj voda ili šerbet. Potonji se pravi od vode i meda. Ona goji prilično malo blaga, to jest volova, krava, ovnova i koza. Tu vidjesmo groblje vrlo dugačko i bez ograde, u kojemu ima veoma mnogo grobova. Potonji su četverouglasti kamenovi, a imaju pokadšto po čalme. Izviše groblja ima nekoliko bivola, a i peradi: ali je kraj bogat grivnašima i grlicama. U blizini Novoga pazara vidi se nekoliko kaluÄ‘erskih samostana. Tu ima i ponešto rimo-katolika, kako saznah od dragomana, koji mi pokaza na lijevo jednu malu crkvu (katoličku) pokraj maloga mosta, na koji naiÄ‘osmo, pošto proÄ‘osmo varoš.

U blizini drugoga mosta na milju od ovoga, idući u pravcu livade, vide se naravne tople kupelji), a pokraj njih dvije grčke crkve, jedna na lijevo na vršku brijega, posvećena sv. ĐorÄ‘u), druga sv. Petru i Pavlu. ÄŒitavi ovaj kraj pripada još pokrajini Bosni. Odatlen gospodin (poklisar) proslijedi svoje putovanje preko spomenutog polja, zateče na jednu milju daleko rijeku, zatim se uze penjati uz jedno brdo na lijevo po putevima punim drveća i pukotina. Pošto saÄ‘e niz to brdo utabori se u seocu zvanom Barica, u pokrajini Hercegovini, koja leži na malenomu brježuljku i na prilično tijesnom mjestu. Bojeći se razbojnika, kojih, kako nam rekoše, ima u okolnim brdima, postavismo straže na četiri oprečna kraja, a druge četiri činjahu čitavu noć ophodnju.

U nedjelju 21. augusta gospodin (poklisar) krenu iz rečenoga mjesta, te nastavi putovati planinom, koja je jako obrasla šumom. Sišav zatim niza nju nešto strmim obronkom, on preÄ‘e gazom rijeku u Hercegovini, koja teče izmeÄ‘u izmeÄ‘u dvije planine. Potonja se zove Kopaonik, te je silno obrasla mladom šumom i visokim stabaljem. Planina je prilično strma: ali put (koji preko nje vodi) je dobar, sve počam od Dubrovnika. Ova je planina u istini tako visoka, da se s njezina vrhunca prostim okom vide vršci svijuh brda unaokolo. Poljana, na kojoj ručasmo, je prijatna zbog hlada od bukove šume, koja se tu nalazi. Ona nije na samomu vrhu plane, pošto se nama na lijevo diže dosta visok brežulja potpuno ogoljen poput ćelave glave, po čemu sudim, da to mora biti najviši vrh planine. Hendek kojim prolazi spomenuta rijeka, okružen je dobro obraÄ‘enom zemljom a po strani ima i ponešto vinove loze. Na jedno tri milje na rečenoj planini gospodin (poklisar) bješe se odmorio na livadi na malenomu komadu zemlje orošenomu vodom iz nekoliko česama, a u sjeni malene bukove šume i tu ruča[6]). Nakon ručka on proslijedi put preko obronka planine i njezinoga vrška na lijevo, za tim saÄ‘e putem spomenutim i pokrivenim lijepim bukvama kao i čitavi obronak ove planine i planina unaokolo, te stiže u seoce zvano Blaževo selo, u pokrajini Bosni. To je mjesto okruženo brdima i nalazi se na vrhu jedne male visočine, gdje se utaborismo i provedosmo noć. Tu g. poklisar zateče ulaka mletačkoga baila[7] u Carigradu, koji uÄ‘aše u Kotor.

U utorak 23. augusta gospodin (poklisar) krenu udariv popreko kroz polje, doÄ‘e se utaborit na malenoj livadi. I poÄ‘e dalje uz polje sve do prokuplja, dosta velike, ali prilično loše graÄ‘ene varoši, pošto su kuće većim dijelom niske i pokrite drvom zbog nestašice zemlje[8]. Ova je varoš vrlo stara, i u njoj ima lijepih džamija. Tu stoluje i kadija. Gospodin (poklisar) prenoći ovdje u karvansaraju, koji je vrlo hrÄ‘av. Polje, koje preÄ‘osmo, omeÄ‘ašeno je oda sviju strana dvjema planinama pokrivenim drvećem, na prostoru od dobro dvije milje. Zemlja oko Prokuplja je vrlo dobra i obiluje vinovom lozom. Zemlja je crnica i dobra za sijanje žita. Ona je lijepo obraÄ‘ena na jednu milju u okolo spomenute varoši, a podalje ako prem je zemljište još uvijek dobro, ona je slabo obraÄ‘ena, izuzam u blizini sela. Opazismo, da su stanovnici u varoši vrlo pristupni. Skupiv se oko na soni posmatrahu naše kretnje, odijelo i oružje, nadasve naše mačeve, koji proÄ‘oše preko sviju ruku. Oni se divljahu njihovoj uglaÄ‘enosti i željahu ih kupiti. Mi ih naÄ‘osmo jedno deset ili dvanaest pokraj dućana po njihovomu običaju pod strehom, koja se nadiže jako nad ulicom, gdje pušahu duhan i pijahu neku crnu vodu koju nazavlju kavom, a koju piju tako vruću da jako peče, pa ju stoga i srču pomalo, krajem usana. Oni ostadoše tu sve do noći, a sutradan ujutro mi ih opet zatekosmo na istomu mjestu, kamo bijahu došli vrlo rano.

Oni dovode vodu u svoje česme kroz otvorene oluke, što je i uzrokom, da je ta njihova voda vrlo topla. Dalje od toga mjesta ne naÄ‘osmo nijedne česme, a mjesto potonjih (kao uopće po čitavoj Turskoj), ima čatrnja s prilično dobrom vodom. U toj varoši ima kršÄ‡ana, čija se crkva nalazi na ulazu u grad. Ima vrlo dobra vina, što ga kršÄ‡ani prodavaju. Ima mnoštvo Ä‘aka, koje nazivlju softama, a koji se poput naših sveučilištaraca skiću noću po ulicama, te nekažnjeno ubijaju i ograbljuju prolaznike.

 

1. U Dubrovniku bješe običaj brojati satove na talijanskom časovniku, to jest bez prekida ure dana i noći.

2. Današnja varoš Trebinje.

3. Fresne - Canaye spominje također to mjesto pod imenom Bahra, te veli za njega da je selo na brdu

      Conaz (Kovač).

4. Savary - Lancosme, francuski poklisar kod Porte god. 1585.

5. Valjda odbijena bird.

6. Opisuje što je malo gore rečeno.

7. Naslov mletačkog poklisara kod Visoke Porte.

8.Valjda za građenje opeka.

 

 

Izvor:  WWW.BEHAR.HR

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Zanima vas i ovo?