Cooltura - Film/TV

Ona: Ljubavna priča za XXI vijek

Da li su za sretnu ljubav potrebna najmanje dva srca? Ili je dovoljno jedno srce i jedan operativni sistem?

Kada je prije skoro godinu dana Dejli Telegraf objavio listu sačinjenu od dvadeset pet najljepših filmskih romansi, nekoliko mjesta zauzela su i ostvarenja iz XXI vijeka. Tako su se na listu ugurali dramatično emotivna „Planina Broukbek“, luckasto potresan „Večiti sjaj besprekornog uma“, beskrajno simpatičan animirani film „Do neba“, kao i „Prije ponoći“, zaključak trodjelne ljubavne historije. 



Ipak, prema temama koje obraÄ‘uje i načinu na koji secira svoje likove, samo bi „Vječiti sjaj besprekornog uma“ mogao ponosno da predstavlja XXI vijek na listi. Koliko god bili izvanredni, preostali nabrojani filmovi ne mogu se čvrsto vezati za početak ovog vijeka, već ih je moguće smjestiti u bilo koju vremensku kutiju. Listi bi sada vrijedilo dodati još jedno, ovogodišnje ostvarenje, film „Ona“(Her) Spajka Džounza (Biti Džon Malkovič, Adaptacija), koje na sasvim jednostavan i nevjerovatno precizan način prikazuje htijenja i potrebe u suštini usamljenog čovjeka XXI vijeka.

Da li vam se bar jednom desilo da prolijete vodu preko svog telefona, ili da vam laptop isklizne iz krila i prestane da radi na trenutak? Baš u tom trenutku, koji nekada traje kao cijela vječnost, dok gledamo u beživotno parče tehnike, pitamo se šta ćemo da radimo ako reanimacija ne uspije. I koliko smo samo važnih podataka sačuvali (samo) tu, bez kojih će naš život možda biti teži nego što već jeste... Imajući sve to na umu, zaista ne djeluje nestvarno da ćemo u skorijoj budućnosti biti u stanju da se zaljubimo i ostvarimo vezu sa operativnim sistemom kao što to čini pisac Teodor Tvombli (Hoakin Finiks) u filmu „Ona“. Nakon kraha velike ljubavi i neuspjelog braka, Teodor kupuje prvi operativni sistem sa vještačkom inteligencijom (glas pozajmljuje Skarlet Johanson) i zaljubljuje se. Tek tako. 



Uspjeh filma „Ona“ mogao bi da se traži na više mjesta, ali ja za to najzaslužniji svakako Džounz koji osim režije potpisuje i inteligentno napisan scenario. Njegova suptilna moć da nas uvuče u emotivni tornado i potom nas tresne o zemlju vidi se već u prvoj sceni filma, kada Teodor čita nešto što bi moglo da bude najdivnije ljubavno pismo na svijetu. I dok se još pitamo kakva priča stoji iza tog pisma, Teodor ustaje od svog stola i računara i mi shvatamo da je on samo jedan od desetina zaposlenih u kompaniji koja se bavi pisanjem pisama umjesto drugih ljudi.

Džounz svog junaka Teodora, romantičnog, smušenog i bolno usamljenog heroja, vodi kroz film bez žurbe, dajući mjesta Finiksu da osjeti kako je to biti u njegovoj koži i potpuno se izgubi u liku. Potom u priču ulazi Samanta, koju je samo glasom nevjerovatno uvjerljivo dočarala Johanson, i pred nama se raÄ‘a ljubav. Džounz ne upada u zamku klasičnog podilaženja publici, već pametno razvija svoje junake i ne libi se da postavi pitanja koja su i svakom gledaocu na umu.

Kroz njihovu priču, bez obzira na to da li vam se čini mogućom ili ne, Džounz na svjetlost izvlači širok spektar emocija i problema sa kojima savremeni čovek ne zna kako da se izbori, pa se radije zatvara u svojih nekoliko sigurnih kvadrata, u ovom slučaju u stanu na visini nebodera, omeÄ‘enom staklenim zidovima koji očajnički zovu nekog iz spoljnog svijeta da proviri unutra i vidi šta se dešava u nama.

Uprkos ranijim ljubavnim brodolomima, Teodor kao i svi mi, ponavlja svoje ljubavne obrasce i upušta se u vezu u kojoj otvara sebe i gradi Samantu, dajući oboma nesvakidašnje novo iskustvo. Gledalac sve vrijeme sumnja da takva ljubav može da se završi uspješno, ali posmatrajući Teodora kako juriša ulicama kao zaljubljeni ludak i spava na plaži grleći malu tehničku spravu iz koje dolazi toliko toga, na trenutak sve izgleda moguće. Jer, na kraju dana, svi se mi nadamo sretnom kraju. 

Sretnom kraju nada se i Samanta, koja uz Teodora raste i nadrašÄ‡uje sve ono što su u nju ugradili silni programeri, i baš kao i svaki čovjek na svijetu, u trenucima ljubavi po prvi put osjeća svoju kožu, prvi put osjeća svoje tijelo i gleda na svijet kao nikada to tada. 

Ono što je, izuzev ove ljubavi, zanimljivo jeste i način na koji Džounz prikazuje odnos sredine prema ljubavi izmeÄ‘u čovjeka i OS-a, ali i način na koji Teodor uviÄ‘a da je sve više ljudi oko njega, sve više slučajnih prolaznika, zaokupljeno svojim OS-ovima, nezainteresovano za ljude oko sebe. Zanimljivo je i to da je upravo jednoj djevojčici dao priliku da postavi neka sasvim jednostavna pitanja koja pogaÄ‘aju pravo u centar, kao na primjer: „A zašto ti živiš u računaru?“ Ipak niko ne postavlja bolja pitanja od djece.

Ali reditelj neposredno ne osuÄ‘uje otuÄ‘enje kao takvo, pa ni ljubav čovjeka i OS-a, već analizira tu pojavu i vodi nas korak dalje, postavljajući pred nas nove, neminovne probleme. Šta ako se OS pokvari? Šta ako počne da se razvija na način na koji običan smrtnik to neće moći da prati? Šta ako taj smrtnik umre, šta se potom dešava sa OS-om? I što je još važnije, može li i OS da se zaljubi u nekog drugog, i da nas na kraju ostavi. 

Uz, još jednom izvanrednu glumu Finiksa i Johanson, ali i nenametljive pristojne uloge Ejmi Adams, Runi Mare i drugih, sa divnom malom muzikom (krojenom po ukusu svakog hipstera) i mjesečevom sonatom Karen O (The Moon Song), Džounz je napravio upečatljiv i pametan film. Da li je u pitanju remek-djelo, pokazaće vrijeme, ali sa ove tačke „Ona“ ostavlja utisak dovoljno pametnog i izuzetno emotivnog filma, kojim i mi kvazi-intelektualci bez problema možemo da se pohvalimo u društvu.

Zanima vas i ovo?