Cooltura - Historijska čitanka

Gdje je razbacano kulturno-historijsko blago Bošnjana

U proljetnoj idili cvjetovi trava zaustave svakog prolaznika, svakog leptira i pčelu da osjeti ljepotu mirisa, ljepotu sna i tišine koja je sveti čuvar ovog mjesta. To nisu obični kamenovi, oni su kao kameni spavači. Spavači koji imaju ponos, ljepotu, poštivanje, svoj govor samo njima svojstven u tišini, isto kao i rijeka Kraljušica koja se svojom tišinom dodvorila njima, sa potocima bistre vode što tiho teku pored njih, čuvajući bogumilsku vjeru od svake nečistoće, ljudskog govora i ljudske ruke. Svojevrsni simboli i osobitosti boravka u ravnini Gorice, kose koja se sa blago strmom kamenitom stazom prostire poput  stepeništa  u ulaz  hrama, nizvodno izmeÄ‘u dva potoka  sjedinjena u jedinstven  tok rijeke Kraljušice. U blizini temelja Tuhobićke džamije i harema begova i seljaka gdje voda svoju bistrinu i zvuk zaustavlja u krugovima virova. Izgleda kao da je stao tok, i postao ogledalo u kojem se prošlost vidi a sadašnjost sprema, ogleda da poÄ‘e tokom  budućnosti nezaboravljena, lijepa i čista, baš kao voda tokom svojim u zajednički beskraj zvuka i tišine. Ista tišina kamenih spavača okruženih ljepotom, brdskim livadama i drvećem  planine Bitovinje. Na Gorici, pored kamenih spavača,  „stojeći, i nikad klečeći kao  robovi“,  su stari kameni nišani, gdje je zaborav o njima učinio da su slabo primjetni, gdje ih uspravno stoji mali broj, a većina ih  položenih na tlo i polomljenih svjedoče u tišini zaborav.  Pripovijest o ovim nišanima spominje svatove, što izginuše, zatrpani mećavom snijega u toku ljeta. Na daljini od nekih pet stotina metara nalazi se drugi, stari harem u kojem je podignuto, nenatkriveno, takozvano,  „otvoreno turbe “ na četiri kamena stuba povezana kamenim zidom savijenog oblika. Po kazivanju mještana, ne zna se ko ga je izgradio, ali pripovijest kazuje da je u njemu ukopan Mustaj-beg iz Repovaca, i predstavlja posebnu vrijednost kulturnog i historijskog naslijeÄ‘a ovog kraja, koji kao nijemi svjedok od  kamena, ima svoju čvrstoću i vrijednosti prošlosti zaboravljene u snovima prekrivene.  Pitaj se čovječe! Jesu li naši djedovi i pradjedovi kao mi danas, zaboravni i zaboravljeni? Ostao je kamen smrtni  da upoznaje, da saznaje i govori tišinom o vrijednostima svog nastajanja, što je počelo prije njih i koje se ne završava poslije njih. ÄŒovjek je zaboravno biće, oprostite mu „veliki kamenovi“! A spavači ste vi. Gdje sve spavate, trebamo znati? Koliko ih poštujemo i šta u emanet ostavljeno imamo? Recite ljudi u vrijeme prošlosti!
 
Vrijeme je najvažniji svjedok, a u narodu kazivanje opominje ljude da ima istina o njima, i njihovoj čudesnoj priči, koja nema svoj kraj. Pitati starosjedioce ovog mjesta o kamenim spavačima izaziva strahopoštovanje, koje se vezuje za vrijeme kulturne netrpeljivosti i agresije prema njima  kad im je i ime osporavano. Stećak je ono što se živome kazati ne može. Da ne skrnavi i ne pomjera  „kamen“, nego da stoji  kako je postavljen od neke druge ruke ili želje naručioca. Šta očekuje ljude koji ga pomjeraju? Oni ne mogu znati ništa o tome, šta će se njima dogoditi. A kada probude snove bogumilskih duša i pomjere stećak sa mjesta njihovog groba, čeka ih slična priča o istinitom dogaÄ‘aju koji se pripovijeda i danas u selu Repovci. 
 
U vrijeme gradnje trase puta za  Repovce, na samom prilazu selu, nalazi se  kameni spavač sa desne strane puta u jednoj zaravni iznad prvih kuća sela. Put se dalje spušta strmom trasom u selo i ostavlja trag svim ljudima kao poruku: „Kraj puta. U ovo mjesto je strma staza koju je odredila prošlost nijemog kamena, kamena kaurskog groba, što ste ga  prošli prije prilazu džamiji i koritu hajr vode.“
 
Po kazivanju mještana sela dogodila se nesvakidašnja i čudna priča. U vrijeme probijanja puta mještani sela odlučili su da prilaz u selo olakša dolazak svim putnicima. Izgradnja trase puta planirana je sa zapadne strane sela, da bi se izbjegla strmina  iznad Repovačke  džamije koja nije pogodna ni pristupačna kao ulaz i izlaz iz sela. Na mjestu gdje se nalazi stećak  trebao je proći put, ali nije. Zašto nije, kazuje nam besjeda očevidaca koja se prenosi sa koljena na koljeno. Kada je bagerista  upalio mašinu i pošao da probije trasu puta na mjestu gdje se nalazi stećak, crijevo od mašinskog  ulja je iznenada puklo, sva količina ulja iz motora bagera je pod jakim pritiskom udarila u predjelu njegovih grudi. Bager se ugasio, a on  je teško povrijeÄ‘en, borba ljekara za njegov život trajala je dva dana. Drugog  dana izvoÄ‘ači radova dovezli su  drugu mašinu za gradnju puteva koja je imala gusjenice umjesto točkova. 
 
Na istom mjestu u početku radova došlo je do kvara na gusjeničaru, kako su ga nazivali mještani. Gusjenice na kojima se pokretala mašina su spale, a radnici su cijeli dan nastojali postaviti ih i staviti u pogon, nisu ih uspjeli postaviti tog dana. Neizvjesnost i išÄekivanje šta će se dogoditi narednog dana, zavila je noć svojom tišinom. Trećeg dana donesena je neočekivana odluka mještana, da trasa puta mora proći strminom iznad džamije do hajr vode i prolaziti dalje do kuća u zaseocima. 
 
Svjedok ove priče je kameni spavač iznad sela koji se nije dao pomjeriti sa svetog mjesta, i  Ävrstoću svoje svetosti  pokazao čovjeku. Stećak je pravilnog oblika, što ukazuje na period nastajanja, po historijskim navodima odgovara periodu početka 14. stoljeća.
Pitanje je postavljeno zauvijek, treba li kameni spavač ostati gdje je postavljen, ili ga ukloniti da bude zauvijek izgubljen i zaboravljen? Svjedok je za navedeni događaj.
 
U  priči  kazivanja ovoga malog mjesta gdje se vrh Lisin izdigao da ga čuva svojim kamenim vrhovima, i prosutim kamenjem niz svoje padine koje se obrušavaju prema selu. Kamenje koje se kotrljalo niz stijene izazivalo je strah kod svakog zulumćara što bi se zaputio prema selu da stigne u hram Svete Kate, ili kako još nazivaju ovaj hram „Hram boga Mitra“, koji se spominje u pripovijedanjima mještana sela, i zaustavljao ih i tjerao od hrama, da ne bi ukleli i nesreću donijeli selu. Put prema selu bio je siguran samo dobrodušnim ljudima, što su poštovali svetost i običaje njegove. MeÄ‘u tim dobrim ljudima je posebno mjesto zauzimao Mustaj- beg koji je ukopan u turbetu za koje se veže priča da je čuvar sela, i da se selo neće ukleti i pokoriti od zulumćara sve dok je turbe postojano u starom haremu. Ako se sruši turbe srušit će se i selo, po usmenom kazivanju  priče o ovom mjestu koje nije nikada osvojeno od neprijatelja i dušmana. Od vremena kada su ljudi došli u ovo područje njihovi potomci su ostali  Å¾ivjeti sa kulturnim naslijeÄ‘em koje im je historija povjerila.  Kazivanja legendi i priča  mještana koje se čuvaju i kazuju  s koljena na koljeno potomcima, o kamenim spavačima mjesta Gorica, turbetu Mustaj- bega, hramu Svete Kate i zavejanim mećavom svatovima, otkriva nam puteve života prošlosti, koji su zaspali u kamenu i s njim nijemo svjedoče  svoje postojanje i tragove prošlosti.
 
Gdje je ostavljeno ili da kažemo razbacano kulturno- historijsko blago dobrih  Bošnjana? Koliko znamo o njemu, i na kojem se uzvišenju nalazi, nama  nepoznata  i zaboravljena istina, prošlosti koju su uništavali i sklanjali neznalice  u utrobu zemlje od prolaznika i stranaca,  koji su hodili ovom zemljom brdovitom i stjenovitom?
 
Pogledi prema nebu punom sjaja zvijezda, izvlače iz nas čežnju za svjetlosti i radosti žarkog sunca u ljetnim mjesecima, mjesecima u kojima putovanje kroz predjele zemlje Bosne podsjeća na manastire  i gradove skrivene od sadašnjosti  i istine njenih predaka u prošlosti. 
 
Po svom raznolikom karakteru i posebnom ponosu ostade vjerna žudnja duše, da upozna spomen obilježja pradjedova bogumilskih i pripovijedanja legende o kamenu vladaru, kamenu čuvaru koji sada sanja svoj san negdje pored puta obraslog šikarom, ili tužnog potoka u kojem se nekada davno umivao snažni čovjek sa velikim rukama, čvrstim nogama, a svojom snagom mogao je nositi veliki  kamen na mjesto gdje je bila želja nekog bogumila. Onog istog koji se nije nikom  klečao kao rob  dok je živio, a niti u zemlji klečeći zaspao i tako ostao neznan, već je ponosan u nju legao i nadgrobni
spomenik u stajanju ostavio o sebi.
 
Ne zaboravi kojim putem ideš i kojim ćeš se vratiti, ako zaboraviš gdje si otišao zauvijek ćeš nestati, a tvoj nestanak nije ništa drugo već zaborav gdje si ostao sanjati, kao kamen ostavljen da ga kiša, mrazevi, vjetrovi i snjegovi izbrišu iz prošlosti puteva koji su zaboravljeni.
Gledaj na koji ćeš kamen stati da ne povrijediš svoju dušu i srce, jer mali kamen je postao mal od vremena zlobe, a ako staneš na veliki kamen osjetit ćeš na srcu veliko breme. Breme iz zemlje utrobe koja se zatvorila zbog oprosta grijeha što ga čine grješnici, zlotvori i progonitelji svetih vrijednost, a otvara se i potresa  ako staneš na kamen stojeći, u Bosni. Zemlji Bosni koja ima kamene spavače  od Kulina- bana do naših dana, i lijep san počiva u miru i tišini, isti sanjaju i na Gorici sa susjedima uvjerenja drugačijeg ali nazvani dobrim ljudima. U istoj zemlji Bosni ima spavalica živih i mrtvih, koji se skrivaju  za sve grijehe svoje, svoja zlodjela, svoja shvatanja i stradanja što učiniše prema kamenu isklesanom i grobu iskopanom. Svim spomenicima bez kojih ne bi znali gdje su nekada živjeli ljudi, bolji od njih. Šta djeca danas znaju o kamenim spavačima? Sigurno ne znaju dovoljno ali će znati ako ih odvedemo na mjesto gdje spavaju i svjedoče uvijek isti. Svjedoče oni, a šta će svjedočiti o nama kada nas zemlja pokrije? Bez dileme o tome, imaju spomenici harema i grobalja i oni su u snu, ali kao i kameni spavači ponekad zaboravljeni, vjerovatno se pitaju što nema djece naše da nas posjete u tišini.
 
Prolaziti mjestom tišine, nije isto kao proći mjestom gdje ljudi šute, ostavili razgovor iz potrebe druge i drugačije od tišine mjesta gdje kameni spavač stoji i kazuje  šutnjom vremena prošlosti, prošlih zbivanja, a zvuk  grmljavine i udar groma u stablo hrasta ili kamen njihov,  utihne u zemlji bogumilskoj, kao san u dušu ljudsku koja isto tako kao i tišina kamena ne bude pomjerena bez potrebe čovjeka, kao i duša iz ljudskog tijela voljom svog Stvoritelja. ÄŒovjek nema gdje na zemlji, nit u razumu svom, potrebu da pomjera stećak, od bogumila što je ostavio volju svoju, i dušu svoju na mjesto isto sa odlukom smrti časa odreÄ‘enog Stvoritelja, ljudi i mudraca duše. Pa ti čovječe ne diraj san spavača kamenog jer će i tebi, ako si dobar, staviti ploču neku novu ali ne ploču, nit kam, nit stojeći, niti bez simbolike one što kaže, da su mudrost duše i stećka jednako ista priča, priča mudrosti!
 
Upitaj se današnji čovječe, koga poštovati treba!? U plavetnilu neba sunce je jedno, a stećak je jedan u grobljima svuda, pa nemoj ga mijenjati, ni istovjetiti sa drugim kamenjem jer simboli, i sjaj simbola njegovih, stara je predaja, što uvijek pravedno govori. Ostavi čovječe jezik i govor, i slano i slatko, a srcu pokloni tišinu nijemog iskona, i zakona Božjeg da sudom svojim pravedno kaže; „stećci su ostali na Gorici i oni su stariji spomenici zemlje Bosne, zemlje koju sigurno voli onaj čovjek koji o kamenim spavačima ponosno govori.“
„Kamo kamen da ga volim, suzu svoju njemu da poklonim,
razumjet će tuga  srca za stećcima nestalim u Bosanskoj avliji.
Vječno bdijte kameni spavači!„ 
 
Napisao ARMIR HODŽIĆ - rad nagraÄ‘en prvim mjestom na konkursu povodom Dana opštine Konjic 2011. godine, kategorija graÄ‘ani.

Zanima vas i ovo?