Mahala - Licem u lice

Šefka Begović-Ličina za Bedem: Obiđoh Evropu, a ne nađoh ženu ni ljepšu, ni sposobniju od Bošnjakinje

Šefka Begović-Ličina, književnica, živi i u Novom Pazaru i Sarajevu. Piše za “Preporod”, “Zehru”, “Sumejju”, “Bir i Kalman radio”. Autorica je knjige " Duša u leptiru" ( 2oo8) a zajedno sa bratom Džavidom Begovićem autor je prvog Sandžačkog rječnika. Autorica je tri humoreske " Edepsuz", " Jaran i Burko" i " Hamalska idara" (izvedena na Trgu za Dan grada Novog Pazara 2012 g. u interpretaciji glumca Rifata Rifatovića ), kao i pozorišne predstave " Dunje žute a ljute", prikazane 2008 g. u Pozorištu Novi Pazar. Autorica prvonagrađene pjesme "Staro Ćemane" na Studentskom festivalu zabavne muzike u Maglaju u interpretaciji novopazarskog pjevača Enesa Ukića. Dobitnica prvih nagrada za price " Ne placi kceri"- " Glas Islama" Novi Pazar i " U snovima nur" - BM radio Zenica. Autorica je monodrame "Ne boj se sine" (prikazane u Luksemburgu 2011.g. ) i najboljeg teksta "Zeleni svatovi" u takmičenju monodrama Srednjih škola u SA (2007.g.). U pripremi su joj romani "Brezđetka", "Miris đula" i zbirka pjesama "Sudbinom ponovo rođena". Intenzivno piše.

 

Kada ste otkrili pisca u sebi? Da li ste oduvijek znali da svoj zivot želite posvetiti pisanju?

Tog pisca u sebi sam otkrila još u najranijim đačkim danima, kada sam na raznim takmičenjima dobijala prve nagrade za svoje literarne radove. Čitanje knjiga mi je bila opsesija, pročitala sam ih bezbroj, i tako sam, čitajuči ih, postepeno razvijala svoju maštu i bogatila stil pisanja. Iako sam željela studirat književnost, putevi sudbine su me skrenuli sasvim na drugu stranu, ja se nikada nisam odvajala od pera. Prateći odrastanje svoje djece, u svom sam dnevniku, otkidajući od sna, zapisivala radost prvog izniklog zubića, prve im korake, polaske u školu, naučne uspone … Zapisivala sam i neke tužne trenutke, kad su mi drage osobe zauvijek napustile ovaj svijet, trenutke kada sam gubila hrabrost da iznesem neki životni teret, iskušenja, koja nam život nenadno servira… Uvijek sam imala nadu i vjerovala, da ću nekada, oslobođena porodičnog tereta oko odgoja i školovanja djece, u hladu nekog drveta, satima na miru pisati. 

 

S obzirom da u Sandžaku nema mnogo žena među autorima, da li ste ikada naišli na negodovanje ili nepriznavanje Vašeg rada, samo zato jer ste žena? 

U zadnje vrijeme u sandžačkoj književnosti, naglo niču brilijantna ženska pera, koja se, po mom mišljenju, kod čitatelja , dosta cijene. Primjetila sam da je velika šteta rijetko prisustvo sandžačkih književnica na Manifestacijama, Tribinama ili Književnim susretima, žene. Ženska pera se trebaju vise forsirati, jer žene, odgajajući svoju djecu, bolje poznaju najtanahnija osjećanja čovjekove duše. 

 

Autorica ste knjige “Duša u leptiru”. Da li je bilo teško na taj način oživjeti sve bolne i grčevite uspomene ratnih događanja? 

Ko je imalo pismen, ako bi osjetio i mrvicu ratnih strahota u Bosni, nanijetih bošnjačkom narodu, perom bi izlio bol. Moja porodica je, u nezapamćenoj bosanskoj golgoti, sve vrijeme rata, provela u opkoljenom Sarajevu, u neopisivoj patnji, godinama preživljavali bez vode, struje, hrane, strahujući za goli život. Tri moja brata i tri bratića su od prvog dana rata, stali u odbranu Bosne. Sve vrijeme rata, ja sam sa njima preko radio amatera bila u kontaktu i znajući šta preživljavaju , I sama preživjela užasan psihološki rat. Poslije završetka rata, prvim autobusom za Sarajevo, otišla sam im u posjetu. Vidjevši porušeno Sarajevo, koje mi je ličilo na slike uništene Hirošime, doživjela sam šok, neopisiv bol, zgranula se na toliko zlodjelo koje su počinili neljudi bez srca, vjere i straha od Božje kazne… Kako su mi za vrijeme rata poginula dva mlada, bliska rođaka, obojica jedihnici, mnogo dragih osoba, komšija i prijatelja, a vidjevši svo zlo u porušenoj Bosni, u revoltu mi se javila potreba da perom osudim toliko zlo. Prilikom boravka u Sarajevu, ispričane su mi mnoge doživljene, istinite price, posebno od Majki Srebrenice , tako da su mi one bile najveća inspiracija za knjigu. Vidjevši prikaz video snimka Nataše Kandić, strijeljanje šestorice momaka u Trnovu, iste noći sam napisala tekst “ Ne boj se, sine” koji su objavili Magazin Bosnjaci.net, sarajevski Preporod i mnogi drugi listovi. Taj tekst, objavljen 2003. godine bio je i početak mojih narednih javnih objava... Kako sam počela intenzivnije pisati za neke bosanske časopise, opisavala sam teške sudbine bosanskih žena, preživljenih u ratnim strahotama. “ Ne plači, kćeri”,  “ Tebi, “gospođo” Evropo” , “ Diplome crvene“,  “Zeleni svatovi” i još mnoge druge.

 

Koautor ste Sandžackog rječnika. Recite nam nešto više o tom projektu. 

Pišući, u nekim mojim pričama, upotrebila sam mnogo sandžačkih riječi i fraza, pa se, mom bratu Džavidu Begoviću, magistru elektrotehnike i meni, javila ideja da to svo sandžačko blago sakupimo i zapišemo. Posle pet godina mukotrpnog rada, uz pomoć vrhunskih stručnjaka u lingvistici, književnih saradnika i prijatelja, koji su nam ustupali neke svoje skupljene riječi, nas dvoje smo zajedno napisali Sandžački rječnik, prvi u historiji Sanžaka i po ocjeni kritičara, jedan naučni projekat, veoma bitan za narod Sandžaka. Taj topli govor, naših majki, nana, djedova, komšija, rodbine i prijatelja, otrgnut od zaborava i vremena, nastojimo prezentirati mladim generacijama kao potvrdu našeg identiteta i bogatstva bošnjačke kulture. Namjenili smo ga narodu Sandžaka, nezavisno kojem partijskom opredeljenju pripada, sa ispisanom porukom : “Sandžaku na amanet”.  Baš zbog tih partijskih različitosti, koje su bile nepoznanica naših predaka, rječnik još nije u sandžačke kuće zauzeo mjesto koje mu pripada. Vjerujemo da će jednog dana Sandžački rječnik biti našem čovjeku poput hamajlije i lične karte sopstvenog identiteta. 

 

Za Vas se može reći i da ste čuvar sandžačke tradicije, a o tome svjedoči i knjiga “Niska od merdžana”, koja je u pripremi. O čemu se zapravo radi? 

Majdan mojim inspiracijama su život i ljudske sudbine, a život režira, vise nego najbujnija mašta što zamišlja. Našavši to neiscrpno blago, perom se podvučem pod kožu ličnosti mojih djela i sudbinu im opisujem govorom sopstvene duše. Ljudi se, u svom trećem dobu sve više prisjećaju djetinjstva, svakodnevno oživljavajući uspomene kao najvrjednije bogatstvo. Tako sam i ja, odjednom, u sebi osjetila eksploziju sjećanja na vrijeme pazarskih sokaka, prepunih mirisnih avlija i raznobojnih čičekluka, gdje sam odrastala u jednom mirnom vremenu, ispunjenim poštovanjem i porodičnom ljubavlju. Prisjećajući se sudbina ljudi koji su obilježili moje odrastanje u Pazaru, gdje smo živjeli, Beranama, rodnom gradu moje majke, Plavu gdje sam kod daidža provodila ljeta i bjelopoljskom Rasovu, gdje sam u dolini Lima rođena, napisala sam iz tih krajeva dvadesetčetiri istinite price, koje sam sabrala u knjizi ” Niska od merdžana”. Nekako spontano javila mi se ideja da svaku priču propratim sa jednim prilogom od četiri žene u "alaturka" nošnji. Želeći da prikažem ljepotu tradicionalne sandžačke nošnje, danima sam tragala i skupila stotinak starih fotografija sandžačkih hanuma. Oko uređenja fotografija g-din Hajrudin Mekić Lule mi je nesebično i bratski pomagao, bez čije pomoći ovi prilozi ne bi imali neku posebnu ljepotu. Ovim putem mu se, u ime budućih čitalaca ove knjige, toplo zahvaljujem. Mislim da će knjiga “Niska od merdžana” biti jedan nostalgični sandžački vremeplov, čiju promociju u Novom Pazaru, inša Allah, planiram u maju. 

 

Šta izdvaja jednu sandžacku ženu od drugih žena?

Iako sam obišla sam skoro cijelu Evropu, nigdje nisam naišla na sposobniju ženu od naše sandžačke, koja je na ulici dama, u kući hanuma, požrtvovana majka, odana supruga, vrsna domaćica, sposobna poslovna žena, poslušna snaha, topla sestra i rođaka, ljubazna komšinica. Od ostalih žena, rekla bih da se sandžačka žena razlikuje time što mnogo više ljubavi i pažnje daje, nego što je traži, dobije ili očekuje. Život sandžačke žene je obilježen patrijahalnim odgojem i nikava njena emancipacija i nadgradnja ne može izbrisati, ulivene joj porodične temelje bogobojaznosti, uljudnosti, sabura, izdržljivosti, poštovanja, amela... 

 

Sigurni smo da nam pripremate još mnogo knjiga i tekstova. Šta jos možemo očekivati u skorije vrijeme?
 
U pripremi mi je nekoliko projekata. Uskoro će u štampu moja četvrta knjiga “ Vrisak krvi” sa dvadesetčetiri priče o bošnjačkom stradanju u Bosni i limskoj dolini. To su veoma potresne priče, lične osude zločina i zločinaca, sa poučnim porukama da se zlo nikad ne ponovi. Svaku tu priču, napisala sam u grču, preživljavajući bol i stradanje glavnih junaka. Kad taj nagomilani revolt na toliku količinu zla, tu osudu patnje nemoćnih i nevinih, oštrim perom pretočim na papir, osjetim neko olakšanje. Završavam roman “Brezđetka” ( bihorski naziv za nerotkinju) čiju štampu planiram, inša Allah do kraja godine. Započela sam roman sa ratnom tematikom “Fahrudinov zagrljaj” i ljubavni roman “Crveno plaču makovi”.  U rukopisu imam završen roman “Miris đula” kao i zbirku sandžačkih sevdalinki “Sudbinom ponovo rođena”.

 

I za kraj, koja je Vaša poruka mladim autorima?

Poručila bih mladim autorima, da bez straha, od primjedbi kritičara, sigurnim perom obilježe svoje inspiracije i hrabro zagaze u svijet književnog stvaralaštva. Ako čitaoci to književno djelo rado prihvate, nebitno je šta će reći kritičari. Svako slovo, svaka zapisana riječ je za društvo zlata vrijedna i svaki mladi autor će za književnom sofrom, naći svoje vjerne čitaoce, ma koliko ona bila velika.

 

Autor intervjua: Aida Salihović

Zanima vas i ovo?