Mahala - Licem u lice

Šerif Šabović za Bedem: Jedno su škola i fakultet, a drugo talenat i sklonost prema nečemu

Šerif Šabović je doktor ekonomije, profesor i književnik iz Novog Pazara. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Novom Pazaru. Diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Prištini. Magistrirao i doktorirao na Ekonomskom fakultetu u Subotici, Univerzitet u Novom Sadu, 1991. godine. Od februara 2009. godine zaposlen je na Ekonomskom fakultetu Priština u Kosovskoj Mitrovici. Objavio je 10 knjiga i oko 40 naučnih radova iz oblasti ekonomije.

Pored ekonomije, njegova velika ljubav je književnost, kojom se takoÄ‘e veoma uspješno bavi. Do sada je objavio četiri knjige, a od toga jednu zbirku poezije ,,Ištarska ploča'', i tri romana ,,Muhadžeri”, ,,Carska džada” I ,,Utočište”. 

Danas smo sa njim razgovarali o njegovim knjigama, koje su i više nego omiljene meÄ‘u Novopazarcima, a i šire, jer je ljudima nekada najlakše poistovetiti se sa nesretnim sudbinama opisanim u njegovim romanima.

 

Kada ste otkrili pisca u sebi?

Pisca u sebi otkrio sam prije nego što sam sasvim slučajno upisao ekonomiju. Još u srednjoj školi, a naročito na fakultetu, imao sam sklonost ka poeziji. Sećam se da bih se uvečer sa društvom sa fakulteta na izvesno vrijeme  osamio, napisao pjesmu u njihovom prisustvu, a oni bi me s podozrenjem gledali, prosto ne vjerujući da sam ja to u tom trenu i za to vrijeme napisao. Dješavalo se da su mi se pojedini bliski drugari, kada su saznali za tu moju sklonost, povjeravali kako su zaljubljeni i molili me, na osnovu njihove ispovijesti, da napišem neku pjesmu da  bi je poklonili svojoj dragoj u svoje ime. Kasnije su oni stvarno te pjesme recitovali na roÄ‘endanima i prilikom drugih prigoda, prisvajajući ih kao svoje. Kasnije sam počeo malo ozbiljnije da pišem pjesme. Neke sam i objavljivao u književnim časopisima, a prvu zbirku poezije ,,Ištarska ploča'', izdao sam 1992.godine. Vjerovatno ni ovu zbirku ne bih izdao da me u to nisu ubedili moji prijatelji pjesnici i profesori književnosti koji su tvrdili da su moje pjesme osobene i nadasve, refleksivne.

 

Može se slobodno reći da ste Vi spoj nespojivog – profesor ekonomije i autor tri vrlo dirljive knjige, koje su za kratko vrijeme osvojile srca čitalaca. Kako je to moguće?

Dok sam pisao pjesme koje, uzgred da kažem još i to, su ostale nesreÄ‘ene i u rukopisima, mislio sam da nisam za prozno stvaralaštvo. MeÄ‘utim, u sebi sam imao veliku želju da se iskažem i kao prozni pisac, prije svega zbog toga što sam radnju romana ,,Muhadžeri” odavno nosio u sebi, ali nisam imao hrabrosti da se usudim i počnem da pišem. Ali, onog trena kada sam počeo da pišem ovaj roman, učinilo mi se da mi proza mnogo bolje ide od ruke nego poezija, pa sam ovaj roman napisao za oko šest meseci. Prema tome, nisam ja jedini koji je završio nešto drugo a poznat je kao pisac. Poznato je, na primjer, da je Zmaj bio lekar. Dakle,  jedno su škola i fakultet, a drugo talenat i sklonost prema nečemu. Teško je biti pisac bez volje i talenta, bez obzira na školu i zanimanje.

 

Vaš prvi roman ,,Muhadžeri” govori o muhadžerluku, iseljavanju i životu u tuÄ‘ini sandžačkih Bošnjaka. Kako ste došli na ideju da obraÄ‘ujete baš tu tematiku i da li postoji nešto što Vas je posebno inspirisalo?

Sjećam se, još kao dijete, kad su kolone muhadžera odlazile za Tursku. Gotovo sva moja familija, bližnja i daljnja, kao i čitav kraj u kojem sam roÄ‘en, bezmalo je krenuo na dalek put. To je na mene ostavilo veoma jak utisak, pa sam te slike rastanaka nosio ma gdje sam bio i šta radio.

 

Ono što sigurno zanima sve čitaoce, jeste koliko su dogaÄ‘aji i likovi u pomenutom romanu istiniti, ili ste se samo koristili historijskim činjenicama o muhadžerluku, dok je ostalo prepušteno mašti i autorskoj slobodi?

Većina dogaÄ‘aja iz ovog romana je istinita. Isitinito je to da je sva rodbina moje majke, osim jedne sestre, otišla za Tursku tih godina. Sjećam se, više puta bih zatekao majku kako plače i pominje svoju braću i jednu sestru iz Turske. Godinama bi čekala pismo i tome bi se najviše radovala. Tek nakon 40 godina, vidjela se sa svojom sestrom i taj susret njih dvije ni ja nikada ne mogu zaboraviti.

 

,,Carska džada” je Vaš drugi, ali ništa manje zapažen roman, koji govori o najtežim godinama za Sandžak i Bošnjake – počevši od turskog vakta, do stradanja Bošnjaka na Hadžetu. Koliko je teško pisati o takvim sudbinama?

Takve sudbine je vrlo teško opisivati. Teško je jer i pisac sam, koliko toliko, preživljava te dogaÄ‘aje.  Prije nego što sam počeo da pišem ovaj roman, mislio sam da napišem roman koji će se odnositi samo na dogaÄ‘aje na Hadžetu. Ali, prilikom stvaranja koncepcije za novi roman, došao sam na ideju da opišem kako spoljašnja, tako i unutrašnja stradanja nas Bošnjaka, odreÄ‘enih prije svega, našim karakterom i našim bićem. 

 

Otkuda baš taj naziv – Carska džada?

U početku sam se nosio mišlju da ovaj roman nosi naziv Stradalnici, ali zbog rogobatnosti i tragičnosti samog naziva, opredjelio sam se za naziv Carska džada, zato što sva zla i sva dobra u stogodišnjoj historiji Bošnjaka ovog područja, dolaze i odlaze ovom džadom. Carska džada  je drum ili put koji je vodio od Istanbula, preko Dubrovnika, Novog Pazara, Prištine i Skoplja i to je bio glavni put izmeÄ‘u turske carevine i Balkana.

 

,,Utočiste” je Vaš najnoviji roman – tek od skoro dostupan čitaocima. Možete li nam reći nešto više o njemu?

Utočište se odnosi na period od Drugog svjetskog rata, pa sve do najnovijih ratnih dogaÄ‘aja na ovim prostorima. U ovom romanu sam pokušao kroz tri generacije da opišem šta se sve dešavalo ne samo Bošnjacima, već i drugim narodima koji sa nama dijele ovaj životni prostor. Zato se dio romana dogaÄ‘a u Novom Pazaru, dio u K. Mitrovici, a dio u Sarajevu i Holandiji. I u ovom romanu, naročito u trećoj i četvrtoj glavi, veći dio dogaÄ‘aja je istinit. Naročito je, po meni, u ovom romanu značajan onaj dio koji se bavi ideološkim promjenama kod nas Bošnjaka koje su nas zatekle odmah nakon rata. Očit primjer za to je žena koja je navikla da živi na jedan način, a komunizam joj nalaže sasvim druge norme i ponašanje. Dakle, to je period moralnog rastrojstva i duhovnog raspadanja bošnjačkog bića.

 

Šta u stvari predstavlja samo utočište u romanu?

Utočište je pribježište ili sklonište za sve one koji čitavog života lutaju, traže spas i na kraju ga nalaze tamo gdje svaki sretan čovjek želi da skonča. Utočište je karakteristično baš za ovaj period u kome mi živimo. I u samom romanu, mnogi likovi, počev od inspektora, špijuna, nevjernika i zalutalih osoba, traže oprost za svoje grijehe i nalaze ga na pravom putu. 

 

Da li uskoro očekujemo neku novu knjigu i možete li nam otkriti bar djelić o istoj?

Nova knjiga je već gotova. Nalazi se na lekturi i recenziji i nadam se da će za 2-3 mjeseca biti objavljena. Mogu reći da će se knjiga zvati ,,Obruč” i da se najveći dio radnje odigrava u tamnici.

 

S obzirom da ste univerzitetski profesor, koji je Vaš savjet mladim ljudima?

Teško je ovo  vrijeme u kojem danas živimo. MeÄ‘utim, nijedno vrijeme nije lahko, i svakom se čini da je svoj teret najteži. U svom najnovijem romanu, opisujem mrava koji je krenuo ka Ćabi. Naravno, pitanje je da li će on ikada stići do cilja, ali je važno da je on krenuo na put. Tako je i kod omladine važno da imaju svoj cilj i da ne odustaju od njega. ÄŒini mi se da je kod današnje omladine najveći problem nedostatak ambicija i želja da se sve što prije dokuči i dobije na dlanu. Rad, samo rad, i ambicija. Bez ambicija nema napretka.

 

I za kraj, sa našim čitaocima ćemo podijeliti jedan kratki dio iz pomenute knjige ,,Carska džada", poslije kojeg sigurno neće odoljeti da pročitaju knjige profesora Šabovića:

,,Onaj ko se sveti, treba svojim rukama, prije osvete, da iskopa dva mezara: jedan za sebe, a drugi za onoga kome se sveti. Osveta nikada ne donosi pravdu.Teško onoj pravdi koja leži na osveti – divlja je to pravda. Jednom učinjeno zlo, uvijek ostaje zlo. Zlo se ne gasi zlom, kao što se plamen ne gasi plamenom. Nema zla koje čovjek ne može okrenuti na dobro, niti dobro koje ne može pretvoriti u zlo. Samo Sevda i Amir ne razumiju zbog čega postoji mržnja izmeÄ‘u dva roda – važno im je da se vole.”

 

Autor intervjua: Aida Salihović

Zanima vas i ovo?