Cooltura - Historijska čitanka

Kultura žena u Osmanskom Carstvu

 Europeisti su tek posljednjih dvadeset-trideset godina obratili veću pozornost na žene kao povijesne ličnosti. Do sedamdesetih godina 20. stoljeća i povjesničari osmanisti uglavnom su ih zanemarivali. Jedno od važnih pitanja koje se tada postavilo tiče se materijalnih dobara što su ih posjedovale. “Što su Osmanlijke činile sa svojom imovinom?” i dalje je omiljen predmet istraživanja povjesničara koji se bave ženama u Osmanskome Carstvu. U osnovi toga zanimanja leži činjenica da su osmanske žene – barem zakonski – čak i poslije vjenčanja zadržavale pravo raspolaganja svojim imetkom, za razliku od većine udanih Europljanki koje su nadzor nad vlastitom imovinom stekle tek u 19. ili 20. stoljeću. Jednako tako, žene bi ulaskom u pubertet postajale punopravne podanice Carstva. I opet različito od mnogih udanih Europljanki, one su se stoga mogle potužiti kadiji na svaku nepravdu koja im je nanesena – a i njih su, svakako, drugi mogli tužiti ili sudski goniti. U gradovima, gdje je bilo razmjerno lako potražiti pravnu zaštitu, žene su se doista koristile svojim zakonskim pravima. Doduše, mnoge su vjerojatno shvatile da su na sudu u nepovoljnom položaju. Muški roÄ‘aci vršili bi na njih neformalan pritisak, a i vjerski im je zakon umnogome ograničavao mogućnost da osobno svjedoče.

Supruge

Mlada žena, Otomanska umjetnost, kasno 16. st., papir standardnog formata, zlato, tinta, pozlata, emajl

Mlada žena, Otomanska umjetnost, kasno 16. st.,
papir standardnog formata, zlato, tinta, pozlata, emajl

U osmanskom društvu rijetko se dogaÄ‘alo da netko cijeloga života ostane nevjenčan. Brakove su ugovarali roditelji, premda su mladići katkad mogli izbjeći takve pogodbe ako im nisu bile po volji, tako što bi se odselili. Mlade djevojke i žene imale su manje mogućnosti. U kadijskim protokolima vrlo se rijetko spominju žene koje su pristale da ih otmu, a tek nešto malo češÄ‡e one koje su udali kao malodobne i koje su postavši punoljetnima željele raskinuti brak. Prema vjerskome zakonu musliman se mogao oženiti nemuslimankom, no obratan slučaj nije bio dopušten; djeca iz “mješovitih” brakova smatrala su se muslimanima. Takvi su brakovi bili prilično uobičajeni, posebno u pograničnim područjima ili u krajevima s mnogo nemuslimanskoga stanovništva. Barem kada se radi o Peloponezu, pravoslavni su kršÄ‡ani katkad tražili da se sklapanje braka upiše u kadijski protokol, iako ni vjerski zakon niti sultanski propisi to od njih nisu zahtijevali. Možemo samo nagaÄ‘ati zašto su to činili.

Uprkos svim tim zaprekama, ima primjera osmanskih žena koje su aktivno zastupale obiteljske interese čak i dok su im muževi bili živi. Znamo za tužbu što ju je podigla jedna kršÄ‡anka koja je sredinom 18. stoljeća živjela u nekom selu blizu srednjoanadolskoga grada Kajserija. Njezin je zet vrlo vjerojatno ubio njezinu kćer, a postojao je i spor oko nekih dragocjenosti. Što god da je bilo posrijedi, tužiteljica je sa svojim predmetom išla sve do Istanbula. Iz istoga perioda datira i slučaj jedne muslimanke iz obitelji koja je pripadala srednjoanadolskoj eliti. Suprug te žene bio je uhićen u vezi s nekim nejasnim poslom, i ona se kao tužiteljica svojski borila da ga oslobodi. Očito je da su neke poduzetne žene doista nalazile mogućnosti da izaÄ‘u iz sjene svojih muških srodnika. Načini na koje su to uspijevale izvesti sami po sebi zavrijedili bi istraživanje.

Novije studije o osmanskoj instituciji braka pokazuju koliko se prije precjenjivala važnost poligamije. Teško je dati tačan podatak jer nemamo potpun popis svih, i muških i ženskih stanovnika nekoga grada, koji bi sadržavao i pokazatelje njihova bračnog stanja. Ipak, prema podacima iz svih ostavinskih slučajeva koje je rješavao kadija, a kojih zapisnici zauzimaju mnoge stranice protokola, vrlo je jasno da je višeženstvo bilo razmjerno neuobičajeno. U potpunom popisu nasljednika, koji čini važan dio takve isprave, rijetko se spominju dvije supruge, iako je svaka udovica imala pravo na dio nasljedstva i stoga je morala biti spomenuta u ostavinskom dokumentu. Taj je uvid toliko često potvrÄ‘en da monogamiju moramo smatrati pravilom za obitelji gradskih žena u Anadoliji.

Rastave su bile češÄ‡e, i muškarac se u svakom trenutku mogao jednostrano i bez obrazloženja rastati od svoje supruge. Znamo i da su neki brakovi razvrgnuti na ženin zahtjev. U takvim bi slučajevima suprug očekivao da bude manje ili više velikodušno nagraÄ‘en za svoj pristanak. Svaka žena koja se željela rastati zato što (da se poslužimo službenim izrazom) “meÄ‘u nama nema razumijevanja”, morala bi se u najmanju ruku odreći novčane potpore koja bi joj inače pripala nakon razvrgnuća braka. Ako je razvrgnut na zahtjev supruga, žena je imala pravo na iznos koji je bio ugovoren pri sklapanju braka i na tromjesečno uzdržavanje. ÄŒesto bi žena koja traži rastavu pristala suprugu isplatiti i neku dodatnu svotu. Takvu su rastavu dakle sebi mogle priuštiti samo imućne žene.

U ranom 18. stoljeću na višeženstvo se u dobrostojećim istanbulskim obiteljima, o kojima govori Lady Mary Wortley Montagu (1689.–1762.), nije baš gledalo s odobravanjem. Supruga engleskog veleposlanika ispričala je kako je muž jedne od njezinih prijateljica nedugo prije bio uzeo drugu ženu. Zbog toga je izgubio ugled kod prijateljica svoje prve supruge, a ona sama odbijala ga je pustiti u svoju sobu. Takvi postupci možda potječu otud što su mnoge žene iz uglednih obitelji brakove osmanskih princeza smatrale svojim uzorom. Naime, visoki dužnosnici kojima bi ponudili ruku neke princeze morali su se rastati od dotadašnjih partnerica, bile one supruge ili robinje. Njihovi brakovi s princezama ostajali bi monogamni.

Nastojanja uglednih osmanskih dama da svojim muževima nametnu jednoženstvo sigurno su proistekla iz posebnih okolnosti 18. i ranoga 19. stoljeća, kada su princeze imale osobito jak utjecaj na istanbulsko visoko društvo. Osim nekih iznimnih slučajeva, one nisu uživale takav ugled u 16. stoljeću, niti pod neoapsolutističkim režimom sultana Abdulhamida II. (1876.–1909.). Jedna studija o instituciji braka u Istanbulu počev od 1880. godine, zasnovana na kvantitativnim podacima, pokazala je da se do toga doba poligamija praktički svela na dvorsko društvo i vjerske dužnosnike. Gotovo da je i nije bilo meÄ‘u trgovcima i obrtnicima. Za razliku od običnih gradskih žena, čini se da su dame iz visokog društva samo donekle uspijevale u nastojanjima da nametnu monogamiju.

Reklo bi se da su neki brakovi izmeÄ‘u osmanskih princeza i visokih dužnosnika bili sretni iako ni mladenka ni mladoženja uopće nisu sudjelovali u njihovu ugovaranju. Evlija ÄŒelebi piše da se njegovu roÄ‘aku Melek Ahmed-paši (1588.–1662.) srce slomilo kada mu je supruga, princeza Ismihan Kaja (Kaya), poslije petnaestak godina braka umrla pri porodu. Zanimljiv je udovčev srditi odgovor na pokušaj velikog vezira da ga utješi obećanjem kako će mu ubrzo ugovoriti ženidbu drugom princezom: “Nadam se da ćete umrijeti prije nego učinite takvo što.” Za nas je nevažno je li ta pripovijest istinita ili ne. ÄŒak i ako ju je Evlija izmislio, njegovo je tumačenje braka Melek Ahmed-paše zanimljivo koliko i sâm taj odnos, jer pripovjedač potječe iz iste društvene sredine iz koje i junak priče.

Ako bi izmeÄ‘u vezira i njegove žene bilo sukoba, suprug je uvijek mogao podsjetiti “svoju” princezu na to da on nju, na kraju krajeva, nije izabrao. Evlija je izniman po tome što nam je zabilježio, iako u ponešto romantiziranom obliku, optužbe što ih je dvoje uglednih supružnika u 17. stoljeću upućivalo jedno drugomu u nekoj zaoštrenoj situaciji. Priča počinje kada je princeza zatražila više novca od svojega muža, onog istog Melek Ahmed-paše koji se naposljetku ponovno oženio unatoč ranijem protivljenju. Melek Ahmed-paša potužio se da mu je žena stara i ružna; oboje su tada vjerojatno bili u šezdesetim godinama, a paša je možda bio i stariji. Još je ustvrdio da se oženio, a da ga nitko ništa nije pitao te da, štoviše, nije ni nazočio tom dogaÄ‘aju. Prema Evliji, svaÄ‘a je završila tako što je paša otišao iz palače, te je uvjeravao svojega roÄ‘aka, pripovjedača, da ne kani više ni pogledati suprugu. Znamo za nekoliko osmanskih princeza iz 18. stoljeća koje jedva da su ikad i vidjele svoje muževe. Može se samo nagaÄ‘ati koliko su često sukobi poput onoga o kojemu govori Evlija bili uzrok rastava.

Ljubav i naklonost

Portret senzualne plesačice (1717. – 1730.)

Portret senzualne plesačice (1717. – 1730.)

Mladim ljudima iz obitelji na visokim položajima zacijelo je bilo vrlo teško upoznati moguće supružnike iz vlastita društvenog sloja. S druge strane, skučeni uvjeti svakodnevnog života “običnog” svijeta u gradovima otvarali su stanovite mogućnosti. Mladi seljaci i nomadi mogli su se lakše susretati pri radu na poljima, u vrtovima i na pašnjacima. Iz kojeg društvenog sloja onda potječe popis simbola zaljubljenih o kojemu govori Lady Mary Wortley Montagu? To je popis zbirke sitnica u torbici, od kojih svaka znači jednu ljubavnu izjavu. Na početku nailazimo na maleni biser, koji očito znači: “Ti si biser meÄ‘u najvećim ljepoticama”. Klinčić govori: “Ti si klinčić, ali ne traješ (brzo veneš), ti si pupoljak, ali ne mogu te njegovati (čuvati), dugo sam te volio, no ti o meni ništa ne znaš.” Vlas kose znači: “Ti si kruna na mojoj glavi”, a grožđe (vjerojatno ono koje se na turskom naziva crnim), “Moja dva oka” (i danas se koristi kao izraz naklonosti). Komadić zlatne žice, pak, znači: “Umirem, pohitaj k meni!”. Kao dodatak pismu nalazi se papričica: “Pošalji mi (nam) pravu poruku!”

Obavijesti koje daje Lady Mary potječu od njezinih prijateljica iz Istanbula, a dobila ih je zatraživši primjere osmanskih ljubavnih pisama, djelomice i stoga što su je za to zamolile žene u Engleskoj s kojima se dopisivala. Ipak, to ne mora značiti da su ljubavni simboli o kojima ona govori doista potjecali iz viših slojeva istanbulskoga društva. Vrlo je moguće da su se osmanske prijateljice Lady Mary, želeći joj učiniti uslugu, raspitale kod trgovkinja koje su prodavale nakit, tkanine, pa i robinje u haremima uglednih obitelji. I sluškinje koje su radile u javnim kupeljima mogle su dati neke obavijesti. Kako bilo, vjerojatnije je da su ti simboli potekli iz svijeta obrtnika i trgovaca. Osim toga, trgovkinje su katkad bile nemuslimanke, a time i moguća dodirna točka s još jednim slojem istanbulskoga društva. Svim tim simbolima mogli su se služiti nepismeni parovi. Ipak, budući da su mnoge žene, čak i one iz viših slojeva, bile ograničene na izgovorenu riječ, to nam samo po sebi ne govori u kojem su se segmentu društva rabili ti simboli zaljubljenih.

Začudo, u arhivu palače Topkapi sačuvana su konvencionalna “ljubavna pisma”. Vjerojatno su najpoznatiji primjerci onih sedam pisama što ih je sultanija Hurem (Hurrem Sultan), Rokselana, pisala Sulejmanu Veličanstvenom dok je bio daleko, na čelu svoje vojske. Barem prva od tih pisama sastavila je tajnica, budući da Rokselana još nije bila dovoljno ovladala osmanskim jezikom. Stoga ti tekstovi nisu posvema privatna prepiska dvoje ljudi. Usto, ne znamo je li stihove koji krase nekoliko pisama sastavila sama sultanija. No, prema riječima prireÄ‘ivača, Rokselana se naposljetku doista toliko dobro izražavala na osmanskome da je mogla sama sročiti takve stihove.

Uprkos ulogama što su ih odigrali tajnici, a možda i evnusi, pisma doista prenose ozračje prisnosti koje je vladalo izmeÄ‘u njih dvoje. Tako sultanija Hurem prenosi pozdrave ostalih pripadnica harema, a osobno pozdravlja nekog neimenovanog pašu. Princ Mehmed javlja, sigurno po nalogu, ono što je sama Rokselana već napisala: da ona teško može dalje podnositi odsutnost svojega ljubljenog gospodara. Slijedi kratak osvrt na knjigu koju je princ tada proučavao sa svojim učiteljem. S vremenom Rokselana prelazi s formalnog na neformalni način obraćanja; nažalost, ne znamo ništa o uzrocima te promjene. U kasnijim pismima sultanija daje savjete Sulejmanu. Njegovi odgovori nisu sačuvani, no čini se da je on Rokselani doista posvetio jednu pjesmu pohvalnicu; znalci smatraju sultana posve solidnim pjesnikom.

Kada bi se u 18. stoljeću neki paša oženio princezom, mogao je svojoj mladenki posvetiti stihove. Katkad bi ih sam napisao, a kadšto naručio od nekog uspješnog pjesnika. Lady Mary Wortley Montagu zapisala je jedan takav tekst, i to u doslovnom prijevodu i u vlastitu, profinjenom engleskom prepjevu. U njemu pjesnički glas pripada Ibrahim-paši, mladoženji kojemu sultan dotad nije dopuštao da vidi novu suprugu, i koji očajnički čezne za njom. Postoji nekoliko studija o načinima na koje su pripadnici osmanskih viših slojeva pokazivali i izražavali naklonost, i stoga nam još preostaje da otkrijemo je li ta pjesnička ljubavna izjava Ibrahim-pašina zamisao ili su takvi stihovi bili uobičajeni.

Društveni život meÄ‘u ženama

Na tom polju imamo najviše spoznaja o ženama iz višega sloja, dok se supruge obrtnika i trgovaca spominju rijetko i sporadično. ÄŒak i Evlija, koji je pisao o gotovo svim stranama života u Osmanskome Carstvu, može tomu malo pridonijeti. Iz onoga što je pisala Lady Mary Wortley Montagu saznajemo da su dame iz istanbulskog visokog društva početkom 16. stoljeća jedne drugima odlazile u duge posjete. To je bilo lakše onima koje nisu živjele u sultanovoj palači i stoga nisu bile podvrgnute tamošnjoj strogoj etikeciji. Kao pronicava promatračica, supruga engleskoga veleposlanika brzo je zamijetila tu razliku. Ona tako piše da se udovica sultana Mustafe II. (vladao 1696. – 1703.) silno željela pokazati u najboljem svjetlu u društvenim prigodama, ali da zbog pomanjkanja iskustva nije baš bila sigurna kako to učiniti. Za razliku od nje, prijateljica Lady Mary, lijepa supruga visokog pomoćnika velikog vezira (kâhya), bila je iznimno spretna u društvenim dogaÄ‘ajima i Lady Mary je vjerovala da bi se ona dobro držala na bilo kojem europskom dvoru.

Osim što su jedne druge posjećivale kod kuće, osmanske gradske žene sastajale su se i u kupeljima. I opet nam Lady Mary daje najraniji opis takvih druženja iz prve ruke. Naime, tek u 19. stoljeću europske su posjetiteljice u većem broju pohodile kupelji, smatrajući ih dijelom društvenih običaja bez kojega bi doživljaj Istanbula bio nepotpun. Važnost posjeta kupeljima naglašavala je oprava što su je ugledne žene uzimale sa sobom u takvim prigodama, a nosila bi je sluškinja. MeÄ‘u njihovim priborom za kupanje bili su vezeni ručnici i visoke drvene natikače, često ukrašene sedefnim intarzijama, koje su im omogućavale da hodaju po mokrom mramoru kupelji, a da pritom ne smoče noge. Dijelovi takve oprave mogu se vidjeti na minijaturi Buharija, osmanskoga slikara iz 18. stoljeća.

Izleti u prirodu bili su vrlo popularni u 17. stoljeću, a i danas je tako. Oni su pružali još jednu prigodu za druženje, a zacijelo i za njegovanje osobnih prijateljstava meÄ‘u ženama. Svi gradovi bili su okruženi pošumljenim ravnicama; često bi se u blizini nalazio i grob nekog svetog čovjeka. Posjeti takvim grobovima omogućavali su ženama da spoje religiju i druženje. U Istanbulu je na početku 18. stoljeća dolina Kagithane (Kâğıthane), na samome kraju Zlatnoga roga, bila omiljeno odredište koje su europski putnici često spominjali kao „slatke vode Europe“. Zahvaljujući ushićenju europskih posjetitelja, raspolažemo s nekoliko ilustracija koje prikazuju zabave dama koje uživaju u izletima. ÄŒini se da su neke od tih slika izradili osmanski minijaturisti kako bi zadovoljili potražnju Europljana.

Osim izleta u javne prostore, za toplijih mjeseci boravilo se i u privatnim vrtovima sa sjenicama. Ako je bilo kakvog voća ili povrća, ono bi se sušilo ili koristilo za pripravljanje džema, a to se dakako smatralo ženskim poslom. Lady Mary nam je zapravo jedini izvor obavijesti o razgovorima što su ih vodile imućne dame u  društvenim prigodama. Budući da je znala osmanski jezik, u kasnijim mjesecima svojega boravka mogla je sudjelovati u takvim razgovorima. Reklo bi se da su dame često razgovarale o trudnoći i djeci; Lady Mary pripovijeda kako su njezine prijateljice smatrale da je velika nesreća postati odveć starom za raÄ‘anje. Ako joj se može vjerovati, izgleda da je u njezinu krugu za ženu bilo gotovo pitanje društvene časti zatrudnjeti, jednostavno zato da dokaže kako je još mlada. Evlija pak piše da je princeza Kaja u početku izbjegavala suprugove pokušaje da joj priÄ‘e, vjerujući u proročanstvo svojih prijateljica da joj je suÄ‘eno umrijeti pri porodu. ÄŒini se stoga da je zabrinutost zbog opasnosti koje su nosili trudnoća i porod, a koji će sultaniju Kaju doista i stajati glave, bila veća nego što je to inače optimistična Lady Mary pretpostavljala. Kako pokazuju ostavinski popisi graÄ‘ana Burse, zbog visoke stope smrtnosti djece broj sinova i kćeri koji su ostali na životu nije bio osobito velik.

Nakit i odjeća

Popisi koji su sastavljani prije podjele nasljedstva takoÄ‘er nam ponešto govore o odijevanju i nakitu gradskih žena. Lady Mary Wortley Montagu bila je očarana ljepotom i vrijednošÄ‡u dragulja kojima su se ukrašavale istanbulske dame, njezine znanice. No, za nas su korisniji popisi imetaka stanovnica Burse, koje su vjerojatno većinom bile supruge i kćeri obrtnika i trgovaca. Nisu ostavštine svih žena sadržavale  nakit. MeÄ‘u onima koje su si mogle priuštiti takav luksuz bile su posebno omiljene naušnice, obično zlatne ili srebrne. Imućnije žene često su imale naušnice s biserima; to su bili najomiljeniji dragulji, a uvozili su se vjerojatno iz Bahreina. I narukvice su bile uobičajene; izraÄ‘ivali su ih od zlata i prodavali na par. ÄŒini se da su ogrlice uz koje je u kutijicama bio primjerak Kurana ili talisman bile manje popularne, jednako kao i prstenje, a u dosad istraženim ostavštinama žena gotovo se i ne spominju ukrasi za kosu. Dobrostojeće stanovnice Burse često su imale pojaseve za čiju se izradu koristilo mnogo plemenite kovine. Osim srebrnih, bilo je i pojaseva od tkanine učvršÄ‡ene srebrnom ili pozlaćenom kopčom. Takvi platneni pojasevi često su bili bogato ukrašeni srebrnim i znatnim nitima, a katkad su se oko pasa nosile i široke vezene vrpce. Zlatni i srebrni vez nalazio se i na drugim odjevnim predmetima, te na jastučnicama i ostalom posoblju.

Takvih se predmeta sačuvalo razmjerno malo, a većina primjeraka koji se mogu naći u  muzejima pripadala je sultanovoj obitelji, ili je pak izraÄ‘ena, odnosno preinačena u sadašnji oblik, tek u 19. stoljeću. Upravo na “svakodnevnom” nakitu obrtnici su ponajviše nastojali iz naraštaja u naraštaj ponavljati odreÄ‘ene uzorke. Tako ima naušnica iz 19. i 20. stoljeća koje očito podsjećaju na stare bizantske primjerke. Zbog toga se, unatoč spomenutim ograničenjima, može steći predodžba o nakitu što ga je posjedovala gradska žena u 18. stoljeću.

Što se tiče muškaraca, i osmanski i europski promatrači bili su itekako svjesni da  odjeća odražava društveni položaj onoga koji je nosi. Poput većine vladara u Europi srednjega i ranoga novog vijeka, osmanski sultani željeli su održati postojan i jasno odreÄ‘en društveni poredak. Taj cilj stoji iza uredbi o odijevanju koje su se često izdavale i koje su podanici jednako često kršili. Isto tako, i društveni položaj žene trebao se razabrati iz njezine oprave. Tako je 1564. odreÄ‘eno da nemuslimanke moraju nositi suknje od angorske vune ili od mješavine svile i pamuka (kutnu), koje su se vjerojatno izraÄ‘ivale u Bursi. To znači da je sigurno bilo regionalnih razlika u odijevanju jer jednostavno nije bilo moguće nabaviti odreÄ‘enu tkaninu u svakom kutku Carstva. I sami osmanski promatrači zamjećivali su neku vrstu folklora u načinu odijevanja. Tako Evlija ne propušta spomenuti tkanine od kojih su izraÄ‘eni ogrtači i koprene što su ih nosile žene u raznim gradovima kada bi se odvažile izaći iz kuće. Govoreći o ženama iz Meke  opisao je čak i njihov parfem.

Za Evlijinim opisom ženske odjeće slijedi uvriježena formulacija “kreću se vrlo čedno”. Ona se odnosi na najvažniju ulogu koju ženska odjeća ima za muškog promatrača: pokazati čednost žene time što je skriva. Zapravo, idealna žena bila bi posve nevidljiva. Sultani su često donosili zakone u tom duhu, posebice u 18. stoljeću, pa su i njihove uredbe ženama drastično ograničavale ono malo preostalih mogućnosti izlaska na ulice i trgove. ÄŒak su i trgovine vezenim tkaninama, što su ih žene rado posjećivale, nakon jednoga takvog poteza zatvorene.

Dobrostojeća žena (ovdje, kao i u mnogim drugim pitanjima, znamo vrlo malo o siromašnima) obično je nosila široku košulju (gömlek) od finog pamuka ili svile, a preko nje dugu haljinu (entari) koja je i u višem sloju i u bogatijih graÄ‘anki često bila baršunasta ili svilena. Za one manje imućne bilo je jeftinih svilenih i pamučnih tkanina poznatih kao beledi. Izvezena koprena često se brošem pričvršÄ‡ivala za fes ili kapicu, tvoreći tako raskošno pokrivalo za glavu. Kaputić (dolama) nosio se kao gornja odjeća koja je bila prijeko potrebna zimi u nedovoljno zagrijanim kućama. Izvan kuće žene su nosile široki ogrtač zvan ferace, u čijim je rukavima bilo mjesta da se sakriju ruke. Lica su im bila skrivena iza dvaju komada tkanine zakvačenih za koprenu, na kojima je bio ostavljen samo prorez za oči.

U mnogim krajevima nemuslimanke su se odijevale poput muslimanki. Jesu li ostavljale lica otkrivenima ili ne ovisilo je o području, a katkad i o njihovu društvenom položaju. Na Balkanu i u Istanbulu nemuslimanke su uglavnom nastojale ostaviti vidljivim barem dio lica, premda je bilo i iznimki. U Ateni su mlade neudane djevojke nosile koprene, a samo su udane žene pokazivale lice. U istočnoj Anadoliji i na prostoru Kavkaza Armenke su nosile koprene poput muslimanki. Bilo je, meÄ‘utim, i krajeva za koje europski promatrači govore kako su već u 16. i 17. stoljeću ondje vidjeli brižljivo izraÄ‘ene regionalne nošnje nemuslimanki; očito je da nisu bile skrivene ogrtačem. Oko 1700. godine, kada je posjetio grčke otoke, francuski botaničar Pitton de Tournefort opisao je nošnje njihovih stanovnica, a svojemu je djelu pridodao i gravure koje prikazuju pojedine odjevne predmete. Na jednoj osmanskoj minijaturi iz 16. stoljeća naslikane su pokrivene kršÄ‡anke, ali i neke u odjeći s dekolteom.

Žene koje su bile na čelu kućanstva i zarađivale novac

Neudane žene koje žive same bile su rijetkost u osmanskim gradovima. Ipak, udovice bi prilično često odlučivale ne pristupiti obitelji nekog muškog srodnika. Napose u balkanskim pokrajinama, osmanski porezni propisi davali su poseban status ženi koja je upravljala imanjem preminulog supruga. I u srednjoanadolskom trgovačkom gradu Tokatu bilo je oko 1640. godine mnogo kućanstava za koja su poreznici upisali imena žena. To znači da su i njih priznavali kao glave obitelji. Udovica bi dobila samo malen dio muževljeve imovine, dok bi lavovski dio pripao djeci. Na vjenčanju se muškarac morao obvezati da  će supruzi dati odreÄ‘enu svotu novca za slučaj da se od nje rastavi ili umre prije nje. U slučaju smrti ta se svota isplaćivala prije podjele ostatka nasljedstva. Brižni muževi ili očevi katkad bi još za života dali novac svojim suprugama ili kćerima, ili bi ih imenovali upraviteljicama kakve obiteljske zaklade od koje bi dobivale plaću. Ipak, čak su i ti prihodi često bili nedostatni i mnoge su se udovice vjerojatno nastojale što prije preudati. Ako žena to nije bila u stanju, a imala je djecu za koju se trebala skrbiti, morala je naći načina da zaradi novac.

Mogućnosti koje su joj stajale na raspolaganju bile su ograničene. Lakše je bilo ženi koja je imala gotovinu što ju je mogla nekomu posuditi ili uložiti na drugi način. Neke žene, vjerojatno one iz trgovačke sredine, čak bi se počinjale baviti trgovinom. Katkad su ulagale novac kao “tihi partneri”. To se moglo izvesti putem partnerskih ugovora poznatih kao mudaraba, prema kojima bi žena u ulozi “tihog partnera” povjeravala svoj novac putujućem trgovcu. Doduše, u protokolima iz Burse iz 17. stoljeća zapisano je skladište koje je pripadalo nekoj trgovkinji. Ona je vjerojatno naveliko trgovala, no može biti da je jednostavno naslijedila posao od svojega oca trgovca. Žene koje su trgovale na malo bile su uobičajenija pojava; one su opskrbljivale imućne gospoÄ‘e tkaninama i nakitom, a donosile su im i najnovije vijesti. U protokolima iz Burse s početka 18. stoljeća nalazi se nekoliko popisa ostavština žena koje su posjedovale natprosječne količine skupih tkanina, često onih s tiskanim uzorcima ili vezenih. Neke od tih žena možda su jednostavno voljele ručni rad. Ipak, možemo pretpostaviti da su ostale bile trgovkinje, posebno one koje su posjedovale mnogo šalova i zavežljaja (bohça). Trgovkinje su obično prenosile robu u takvim rupcima pa su bile poznate kao “žene sa zavežljajima” (bohçacı kadın).

Udovica koja se morala sama uzdržavati imala je malo izgleda da naÄ‘e posao sluškinje u bogatoj kući jer su mnoge dobrostojeće žene imale robinje. Tim  djevojkama, koje su često bile kupljene kao vrlo mlade, naposljetku bi dali slobodu i dopustili im da se udaju. Drugi razlog bio je običaj koji se zadržao do ranog dvadesetog stoljeća, a u Ankari se može pratiti sve do šesnaestoga. Naime, siromašna obitelj poslala bi svoju kćer još kao djevojčicu da služi u nekoj bogatoj obitelji. Ondje bi je odgajali i uzdržavali dok bi obavljala različite poslove, ovisno o njezinu uzrastu. Kada bi bila spremna za udaju, obitelj kod koje radi priskrbila bi joj miraz. Još kada bi počela raditi bilo bi dogovoreno hoće li joj muža izabrati roditelji ili obitelj u kojoj služi. ÄŒini se da je u većini slučajeva taj dogovor bio usmen, a katkad bi ga i zapisali  u kadijin protokol.

Odrasle žene koje su morale zaraÄ‘ivati, a nisu imale dovoljno kapitala da postanu trgovkinje na malo, morale su stoga pribjeći fizičkom radu. Kao i u mnogim dijelovima ranonovovjekovne Europe, žene uglavnom nisu primali u cehove, pa im je  bilo tim teže osoviti se u takvom poslu. Ipak, zamjetno je da su se mnogi razboji na kojima se u Ankari u 17. stoljeću tkao moher nalazili u kućama, a ne u radionicama. ÄŒini se vjerojatnim da je u takvim slučajevima obrtniku pri radu kao član obitelji pomagala njegova supruga, ako već i sama nije bila tkalja. Žene, od kojih su neke za taj posao plaćali trgovci, ponajviše su se bavile predenjem mohera.

Pobožnost i teologija

Pjesništvo i otmjeni razgovori, što su ih u 18. stoljeću osobito cijenile dame iz istanbulskog visokog društva, zahtijevaju i odreÄ‘enu razinu naobrazbe. U osmanskoj višoj klasi u 17. i 18. stoljeću obrazovanje je bilo prije svega vjersko. ÄŒini se da je žena koje su čitale vjerske knjige i mogle raspravljati o njihovu sadržaju bilo više nego što bi se to na prvi pogled reklo. Istina je da ni u sultanovoj palači očito nisu sve robinje koje su ondje odgajane poučavali čitanju i pisanju. Ipak, bilo bi odveć pojednostavljeno ustvrditi da je kultura osmanskih žena bila isključivo usmena. Tako se, primjerice, u dnevniku istanbulskog šejha i džamijskog propovjednika Sejida (Seyyid) Hasana iz 17. stoljeća nalazi zapis o tome kako je od jedne od svojih sestara posudio knjigu, turski prijevod antologije kanonskih izreka poslanika Muhameda. Na drugome mjestu Sejid Hasan takoÄ‘er spominje “duhovne razgovore” što ih je vodio sa sestrom.

Od samih početaka islamske povijesti, pravo na prenošenje autoritativnih predaja koje se pripisuju Poslaniku nije pripadalo isključivo muškarcima. Naprimjer, niz predaja koje su priznate kao kanonske potječe od Aiše r.a., mlade supruge poslanika Muhammeda a.s.; u islamskom srednjem vijeku mnogi su učenjaci potvrdili važnost ženskih autoriteta na tom polju. Ipak, ženama nije bilo dopušteno da studiraju vjersko pravo ili postanu sutkinje, premda su mnogi učenjaci vjerovali kako, uz neka ograničenja, nema čisto teološke ili pravne zapreke da i žena bude sudac.

U spisima šejhulislama Fejzulaha nalazi se primjer jedne učene žene iz 17. stoljeća. Taj pisac bio je učitelj princa Mustafe, a naglo je uznapredovao u karijeri potkraj 17. stoljeća kada je njegov bivši učenik došao na prijestolje kao Mustafa II. (1695.). U to je doba meÄ‘u pripadnicima osmanske više klase bilo uobičajeno da osoba koja je stekla visok položaj i postala utjecajna pomogne članovima svoje obitelji u profesionalnom napredovanju, kao što je to bilo i u Europi ranoga novog vijeka. No, Fejzulah je smjesta postavio nekolicinu svojih vrlo mladih sinova na položaje u učenjačkoj hijerarhiji te se, kao šejhulislam, umiješao u pitanja koja su u osmanskome svijetu njegova doba bila tradicionalno pridržana samo za vezire. Tako je sebi stvorio mnogo neprijatelja koji su 1703. godine ishodili da bude otpušten iz službe i ubijen. Godine 1702., nedugo prije tog zlosretnog kraja svoje službe, i službe svojih sinova, šejhulislam je napisao dva kratka djela. U njima je opisao povijest svoje obitelji, vlastitu karijeru i početke profesionalnog uspona svojih sinova. Budući da je unio i podatke o ženama iz obitelji, ta su se djela vjerojatno trebala čitati u obiteljskom krugu.

Za nas je posebno zanimljiva Piri Hanum (Pirî Hanım), baka po majci šejha Fejzulaha. Ona je proučavala Poslanikovu predaju, kuransku egzegezu i priče o životu poslanika Muhammeda a.s., i to ne samo sa svojim mužem nego i s drugim učenjacima, šejhovima i svetim ljudima. Zanimala ju je i hagiologija. Sredina u koju je Piri Hanum stupila udajom zacijelo je bila posebno poticajna za proučavanje religije; njezin je muž bio derviški šejh i (sunitski) pravni savjetnik u Gandži (Azerbajdžan) koja je tada bila pod vlašÄ‡u Safavida. Reklo bi se da ju je suprug podržavao u učenju jer u protivnom ne bi ni mogla doći do učitelja. Budući da njezin otac, sudeći prema naslovu, nije pripadao krugu učenjaka i derviša, zacijelo je u vrijeme odrastanja imala manje mogućnosti za školovanje.

Nema sumnje da je u svijetu teologa i obrazovanih derviša bilo i drugih žena poput sestre Sejida Hasana i Piri Hanum. Što više ispitujemo neslužbenu literaturu pisanu za mali krug čitatelja, više doznajemo o takvim ženama. Jedan posebno zanimljiv slučaj žene koja je bila mistik tek je nedavno izašao na vidjelo. Asije (Asiye) Hatun živjela je u 17. stoljeću u makedonskom gradu Skoplju. U njezinoj sredini bio je prisutan  halvetijski red, utjecajan i u Istanbulu. No, ona se nije poput većine pobožnih žena iz svoje sredine zadovoljila posjećivanjem svetih grobova i slušanjem deklamiranja vjerskih tekstova. Umjesto toga, kako je očito imala dobru naobrazbu, dala se u potragu za šejhom koji bi je mogao uputiti u zikr, meditativno recitiranje različitih Božjih imena. MeÄ‘u halvetijama to je bio način inicijacije u mistički način života, i bilo bi nezamislivo nastojati to postići bez vodstva iskusnog učitelja. No Asije Hatun naišla je na posebne poteškoće; kao žena, nije se mogla tek tako uputiti i potražiti šejha kojega je odabrala. Stoga je duhovno vodstvo dobivala putem pisama. IzmeÄ‘u ostaloga, u njima je opisivala svoje snove. “Njezin” šejh – a zapravo su bila dvojica, jer Asije Hatun na koncu je odlučila da joj stari šejh više ne može pomoći te je odabrala novog duhovnog savjetnika – tumačio bi snove svoje učenice kao što bi to činio za bilo kojeg muškog učenika. Nažalost, pisma dvojice šejhova nisu sačuvana, a nemamo ni izvorne primjerke onih koje je pisala Asije Hatun. Ipak, ta žena koja će postati mistik izraÄ‘ivala je prijepise svih svojih pisama – ili su to možda bili koncepti – i spremala ih u svoj ormarić. Nakon što je umrla, sačuvala ih je njezina obitelj, a naposljetku su dospjela u knjižnicu Topkapi Saraja gdje se i danas nalaze.

Tako su barem nasljednici Asije Hatun, a vjerojatno i neki pripadnici dvorskoga osoblja, njezina pisma smatrali vrijednima i zanimljivima. To što se Asije Hatun vjerojatno nije udala, a što je u osmanskome društvu bilo neuobičajeno, takoÄ‘er pokazuje da su njezine želje, makar u nekim pitanjima, uglavnom poštovali. U jednom pismu ona daje naslutiti kako bi mogla zamisliti jedino udaju za svojega šejha, no čini se da se takva mogućnost nije pojavila. Iako je islamska tradicija uvijek odbacivala celibat iz isposničkih razloga, ipak ga je bilo, i to ponajviše meÄ‘u onima koji su se posvetili misticizmu. Dakle, ako je Asije Hatun ostala neudana po svojoj slobodnoj volji, a čini se da je tako i bilo, njezina je obitelj vjerojatno osjećala stanovito poštovanje prema njezinim vjerskim težnjama. Takva reakcija sama po sebi nije bila bez premca; već smo vidjeli da je šejhulislam Fejzulah s mnogo poštovanja govorio o svojoj učenoj i pobožnoj baki. Dakako, poznata su nam jedino intelektualna nastojanja onih žena za koje su njihove obitelji pokazale takvo razumijevanje; o ostalima nitko nije pisao.

Iz pisama Asije Hatun šejhu može se razabrati velika podvojenost. U odnosu učitelja i učenika bilo je uobičajeno da učenik prihvati sve učiteljeve zahtjeve. Barem u tom pogledu, navještaj Asije Hatun da bi mogla zamisliti udaju za svojega šejha zacijelo ima smisla: na kraju krajeva, i od supruge se očekivala poslušnost. Ipak, bilo je pitanja u kojima se žena mistik nije slagala sa svojim učiteljem. Tako na jednome mjestu šejh iznosi mišljenje da je ona u svojim nastojanjima dosegnula stadij na kojemu može prijeći s meditiranja uz odreÄ‘eno Božje ime na drugo, koje se smatralo težim. Odgovor Asije Hatun na tu dobru vijest prilično je hladan, što je navelo suvremenog prireÄ‘ivača da njezine tekstove objavi pod naslovom Neodlučni mistik. Taj samokritični stav prireÄ‘ivač odreÄ‘uje kao tipično ženski odgovor na vlastitu darovitost. Možda je to što je žena derviš odbacila pohvalu prije bilo nekakva “gesta skromnosti”. U svakom slučaju, činjenica da je bila dovoljno odvažna da dovede u pitanje “put” što ga je za nju odabrao šejh pokazuje da joj nipošto nije nedostajalo samopouzdanja. Izrazila je osobno mišljenje o jednom vrlo važnom pitanju i tako ustrajala na tome da ona sama najbolje može prosuditi stanje svojega duha.

Pristup umjetnosti: pjesnikinje

Glazbenice, Minijatura oko 1720 – 1725. g., akvarel i pozlata na papiru, Muzej palače Topkapi

Glazbenice, Minijatura oko 1720 – 1725. g.,
akvarel i pozlata na papiru, Muzej palače Topkapi

Ne znamo koliko je žena učestvovalo u stvaranju pjesama koje su se pisale na svakodnevnom turskom, a izvodili ih profesionalni pjevači. Mnogo je primjera poezije u obliku dijaloga, ponajviše lirskih ljubavnih pjesama, u kojima žena ima neku ulogu. Sačuvala se i glasovita tužbalica u kojoj kći Pir Sultana Abdala oplakuje svojega oca obješenog u “krvavom Sivasu” (vidi 5. poglavlje). Iako je razmjerno malo pjesnikinja koje su pisale službenim književnim jezikom, bilo ih je u svim epohama. No, ako je žena s pjesničkom imaginacijom htjela iskoristiti svoj dar, bilo joj je potrebno više sreće i više smisla za organizaciju negoli muškarcu. Najprije je morala ovladati perzijskim jezikom kako bi proučavala klasike bliskoistočne lirske poezije. Takva su izučavanja bila dio školovanja svakog imućnog mladića, no malo je žena učilo književnost. Osim toga, buduća pjesnikinja trebala je dobro upoznati djela svojih suvremenika, a kako ona nisu bila dostupna u tiskanom obliku, morala je nabaviti rukopise te se probiti u pjesničke krugove. I jedno i drugo, a posebno komunikacija sa živućim pjesnicima, bilo je teško i moglo se postići jedino ako je pjesnikinja imala obitelj koja je razumije i podupire.

Uloga oca bila je posebno važna. Jedna od najpoznatijih osmanskih pjesnikinja nikad se nije udala, što bi zasigurno bilo nemoguće bez očeve suglasnosti. Mihri Hatun, o kojoj ćemo ovdje govoriti iako je živjela prije razdoblja kojim se bavimo (oko 1470. – poslije 1515.), bila je kći amasijskoga kadije koji je i sam bio priznati književni talent. Kao potomkinja Baba Iljasa, jednoga od voÄ‘a babaijske pobune, Mihri Hatun pripadala je obitelji teologa i obrazovanih derviša, s dugom tradicijom književnoga djelovanja. Imala je i sreću da joj je bio otvoren pristup književnim krugovima što su se formirali oko princa Ahmeda (1465.–1513.), koji je prebivao u Amasji. Na svojemu je dvoru taj sin Bajazida II. okupio mnoštvo književnika koji su se pročuli i u Istanbulu. U početku je prijestolnica bila nedostupna Mihri Hatun, a njezine pjesme napisane kao “replika” na djela pjesnika Nedžatija (Necatî) izazvale su oštar odgovor tog kolege i takmaca. I sama je pjesnikinja govorila da je muški kolege ne shvaćaju ozbiljno, te je sročila skladan, iako kratak tekst u obranu darovitih žena.

Uprkos svim zaprekama na koje je nailazila, pjesnikinja je naposljetku ipak uspjela steći priznanje. U kasnijim godinama života ime joj se pojavljivalo na popisima književnika što ih je darivao sultan Bajazid II. (vladao: 1481.–1512.). Dakako, u prijestolnici se zacijelo pročula zahvaljujući i nastojanjima princa Ahmeda. Njezina se zbirka pjesama (divan) sačuvala. To je još jedan pokazatelj ugleda koji je uživala jer su mnogi poetae minores danas predstavljeni jedino sporadičnim stihovima u antologijama. Zastupljena je i u zbirkama životopisa onodobnih pjesnika. U Osmanskome Carstvu, kao i u drugim muslimanskim kulturama, takve su zbirke sastavljali praktički u svakom naraštaju. Biti uvršten u njih značilo je da pisac uživa ugled meÄ‘u svojim suvremenicima. Osim toga, Mihri Hatun se i zaljubila u nekolicinu pripadnika amasijskoga književnog kruga. Prekršila je književne konvencije time što je navela njihova imena spominjući te ljubavne odnose u svojim pjesmama. Ipak, svi njezini biografi slažu se da su te veze ostale platonske. ÄŒini se da se pjesnikinja uvijek držala važećeg ćudoreÄ‘a i pravila ponašanja.

Mogli bismo spomenuti i Hubi (Hubbi) Hatun, istaknutu pjesnikinju iz 16. stoljeća. Ipak, ona je manje poznata od Fitnat, pravim imenom Zubejde (Zübeyde, umrla 1780.). Fitnat je živjela u Istanbulu; njezin otac i brat bili su šejhulislami. I ona je zacijelo prije odlaska iz očeva doma stekla dobru naobrazbu; biografi navode da se njezin muž, potomak obitelji šejhulislama Fejzulaha (ubijenog 1703.), isticao jedino tupošÄ‡u. Osim po svojem književnom djelu, Fitnat je bila poznata i po dosjetljivosti, pa joj se ime pojavljuje i u zbirkama anegdota. U tim dijalozima Fitnat i neki književnik obasipaju jedno drugo poetskim insinuacijama, ne libeći se ni erotskih aluzija. Većina je tih priča vjerojatno apokrifna. Ipak, i samo njihovo postojanje pokazuje koliko je nekoj pjesnikinji bilo teško djelovati unutar granica što su ih nametale religija i običaji; mnogi Fitnatini suvremenici očito su teško prihvaćali njezino književno djelovanje.

I one o kojima ništa ne znamo…

“Bezimena bijaše žena” – to je izjava koja je postala gotovo geslom feminističke književne teorije. I kada se govori o Osmanskome Carstvu, sve što možemo izreći o nekim anonimnim umjetnicama jest to da su sigurno postojale. MeÄ‘u najvažnijima su  tkalje sagova i ćilima. One su djelovale u 19. i 20. stoljeću, ali nedvojbeno i u ranijim razdobljima.

 Očito je, dakle, da su mnoge osmanske žene mogle iskusiti i nešto izvan okvira svakodnevnih poslova vezanih uz obiteljski život, odnosno, kada su posrijedi one imućnije, da se mnoge od njih nisu zadovoljavale samo odjećom, prijateljicama i slasticama. Taj zaključak na prvi pogled može djelovati banalno. Napokon, osmanska je kultura bila drevna visoka kultura s dugom književnom i umjetničkom tradicijom. Stoga bismo i očekivali da su se neke od mnogih žena koje su živjele u 16., 17. i 18. stoljeću osjetile potaknutima na “muško obrazovanje, umjetnost, mudrost i čast” i da su uspješno ostvarivale svoj naum.

Dva su razloga zbog kojih je zaboravljen doprinos žena osmanskoj kulturi. Prvo, sve patrijarhalne kulture, ne isključujući ni našu vlastitu, sklone su na ovaj ili onaj način isključiti postignuća žena iz kolektivne svijesti. Drugo, odreÄ‘ena slika žene sastavni je dio predodžbe o “egzotičnom Orijentu”, koja se očituje već u slikara 19. stoljeća, poput Delacroixa (1798.–1863.). Ta je slika negativna i mizogina, no ona je dugo opstala, i to ponajviše u tobože znanstvenoj literaturi. U njoj se žene pokazuju kao pasivna bića o kojima je malo toga vrijedno spomenuti, osim da zrače erotičnošÄ‡u. Zbog voajerske sklonosti muškaraca, bolje rečeno znanstvenika, ta se erotska strana preuveličava, a “pasivna istočnjakinja” postaje simbol strane kulture. Tim simbolom može se dati naslutiti da je bliskoistočno društvo, viÄ‘eno kao po naravi feminino, pasivan fenomen kojim treba gospodariti netko izvana, a to je dakako muškarac. Poduzetne žene koje su pokazivale zanimanje za umjetnost ne uklapaju se u takvu sliku. Takvi su stereotipi plod neobuzdane mašte, a to su povjesničari – a napose povjesničarke – u mnogim područjima i te kako dobro dokazali. Treba se nadati da je ovo poglavlje pokazalo kako su oni jednako nekorisni i pri razmatranju osmanske kulture ranoga novovjekovlja. Da se poslužimo riječima Mihri Hatun: “Velite da žene imaju malo razbora i da ih zbog toga ne slušate. No Mihri, koja moli za vas [i želi vam dobro], ovako tumači, a pametni i zreli ljudi to potvrÄ‘uju: darovita žena bolja je od tisuće muškaraca bez dara, razborita je žena bolja od tisuće glupih muškaraca”

Ulomak knjige Suraiye Faroqhi “Sultanovi podanici: kultura i svakodnevica u Osmanskom Carstvu”. S engleskoga prevela dr. sc. Tatjana Paić-Vukić.

Zanima vas i ovo?